DONJI HRAŠĆAN
  • POVIJESNI PREGLED
  • ŠKOLSTVO
  • KULTURA
  • VATROGASTVO
  • SPORT
  • PLEMSTVO
  • SAKRALNI OBJEKTI
  • OBRTNIŠTVO
  • PODUZETNIŠTVO
       
       DONJI HRAŠĆAN . Ime je mjesto dobilo po velikim, višestoljetnim hrastovim šumama koje su ga okruživale. Prvi se puta u povijesnim vrelima spominje 1476. godine. Zanimljivo je da, iako je selo smješteno blizu rijeke Mure, nije bilo tijekom 16. i 17. stoljeća u sastavu vojvoda niti sa sjedištem u Goričanu, niti onoga sa sjedištem u Novakovcu. Jedna od prvih kanonskih vizitacija obavljenih u Međimurju 1660. godine donosi vijesti da u Donjem Hrašćanu kao kućegospodari žive slijedeći ljudi: Matija Tomatić, Juraj Sabol, Ivan Čemerika, Marko Marčec, Juraj Zdenci, Ivan Krištofić, Matija Sabol, Ivan Žnidarić, Mihael Vlah, Martin Kerovec, Gregor Barić, Matija Posavec, Matija Sever i Ivan Tkalec.1                
        Zračni snimak Donjeg Hrašćana        
       Selo Donji Hrašćan se u upravnom smislu 1720. godine nalazilo u judikatu odnosno španatu Magni Campi (Veliko Polje), danas Sveti Križ. Podložnici Čakovečkog vlastelinstva bili su tada Andreas Blagus, Joannes Kerovecz, Georgius Kolar, Gyurgyano, Georgius Hegedus, Paulus Tkalecz, Nicolaus Szabolek, Petrus Blagus, Georgius Lepoglavecz, Lucas Tkalecz i Gluhan. Svi su uživali 1/8 selišta. Pored toga plemić                
                               
       
       Joannes Steffanicz (Ivan Štefanić) imao je dva podložnika: Andreasa Csemericu (Andrija Čemerika) i Blasiusa Csemericu (Blaž Čemerika) koji su također držali po 1/8 selišta. Dobio je to od grofova Zrinskih za nepoznatu svotu. Osim njega tri quartalije u zakupu od markiza de Prie drži Thomas pl. Maratić zajedno s udovicom Barbarom Kosz. Plemić Georgius Barics (Juraj Barić) zajedno sa svojom braćom posjeduje 1/8 selišta koju je dobio od grofova Zrinskih. Barić tu u najmu ima također jednu quartaliu. Pored toga Barić ima i mlin na Trnavi, za koji plaća vlastelinstvu jednu forintu godišnje. U Donjem Hrašćanu jedna quartalija iznosi oko 10 jutara oranica i sjenokoša.2 U popisu siromašnih podložnika Čakovečkog vlastelinstva 1729. godine u Donjem Hrašćanu se spopminju oni koji drže 1/8 selišta. Bili su to: Ivan Blagus, Pavao Kolarić, Juraj Kolarić, Juraj Srpak, Pavao Debelec, Petar Blagus, Juraj Lepoglavec i Janko Prekmurec. Godine 1734. stanovnici Donjeg Hrašćana platili su 91 forintu kraljevskog poreza ili dice. To pak znači da su podložnici tada držali u selu ukupno 9 selišta. Već1740. godine 8 obveznika dike u selu ukupno su platili za tu godinu 95 forinte i 21 novčić poreza. Kao podložnici Čakovečkog vlastelinstva 1764. godine spominju se u Donjem Hrašćanu: Ivan Zernoha, Pavao Kolarić, Matija Debelec, Juraj Kolarić, Ivan Tomek, Matija Modrić, udovica Jurja Mikulića kod Jakoba Katane, Mihael Ferković, Josip Zadravec, libertin, ima samo 1/16 selišta, Matija Kolarić, Juraj Kolarić, Nikola Laparić, subinquilin, Luka Kranjec i Nikola Kenđerec. Urbar za selo Donji Hrašćan donijet je zajedno sa urbarima sela Štrukovec i Palinovec 1768. godine. Urbar za Donji Hrašćan, taj izuzetno važan dokument kojim su regulirana sva prava i obveze feudalnih podložnika, ima uobičajenu strukturu, a sačuvan je primjerak pisan na hrvatskom jeziku. Jedno cijelo selište po tom dokumentu imalo je u Donjem Hrašćanu 22 jutra oranica i sjenokoša na osam kosaca. Svi su stanovnici bili kmetovi Čakovečkog vlastelinstva ili Ivana pl. Koosza. Niti jedan kmet nije držao cijelo selište. Najimućniji je bio Ivan Zrna koji je kao kmet držao 7/8 selišta. Kmetovi Čakovečkog vlastelinstva bili su: Ivan Novak, Ivan Zrna, Mihael Kamenar, Marko Modrić, Matija Debelec, Juraj Kolarić, Mihael Čemerika, Matija Mikulić, Jakob Katana, Juraj Zadravec, Lovro Habuš i Matija Kolarić. Kmetovi Ivana pl. Kosa bili su Mihael Glavina, Ivan Međimurec, Josip Kolarić, Matija Bohnec i Marko Kenjereš.3 DONJI HRAŠĆAN, Conscriptiones dicales 1772. - 1840., ZML 190. doboz. Possessionis Inferior Hrastyan        
                       
                               
       U Županijskom arhivu u Zalaegerszegu čuvaju se popisi ratnog poreza - takozvane dike (Conscriptionis Dicales) koji su prvorazredni dokument za utvrđivanje gospodarskog i socijalnog stanja u selu Donji Hrašćan. Popis kraljevskog poreza ili dike za selo Donji Hrašćan sačuvan je za vrijeme od 1775. do 1840. godine. Na početku promatranog razdoblja u selu je bilo 18 poreznih obveznika, od toga čak 14 u statusu kmeta, 2 u statusu inquilina (stanari, želira) i dva u statusu subinquilina (podstanara). Obveznici dike držali su samo 6 volova, 35 krava, te 42 konja. U selu je bilo 16 kuća, 8 pčelinjaka i dvije radionice. Vrlo vjerojatno tkalačka radionica i kovačnica. Zanimljivo je da se do sredine 19. stoljeća vrlo malo toga promijenilo u selu. Broj poreznih obveznika povećao se na 22, a onih u statusu kmeta smanjio se za samo dvojicu. Još od 1783. godine u selu nije bilo djevojke starije od 16 godina. Dakle, djevojke su se vrlo rano udavale. Volova je u selu bilo uvijek malo, a stočna kuga nije drastično pogodila stanovnike Donjeg Hrašćana. Samo je 1779. godine bilo u selu manje krava nego poreznih obveznika. Sasvim krajem 18. stoljeća stanovnici Donjeg Hrašćana su se intenzivno počeli baviti uzgojem duhana. Godine 1801. prodali su čak 20 centi duhana (oko 1000 kilograna). 4 U vremenu od 1785. do 1791. Zaladska županija je bila u sastavu Zagrebačkog okružja. Međimurje je tada imalo hrvatsku administraciju. U veljači 1786. godine obavljen je popis stanovništva u Međimurju te je izdan dokument pod naslovom Sumarium totius impopulationis in Processu Insulano post perectam pro anno 1786. U Donjem Hrašćanu tada je bilo 25 kuća, 29 obitelji i ukupno 181 stanovnik. Od toga bilo je 86 ženskih. Plemića je bilo čak 13, 1 obrtnik, a 10 je stanovnika bilo u statusu kmeta. U Donjem Hrašćanu je 1828. godine ukupno živjelo 206 ljudi. Selo Hraschan (Also) je imalo 26 kuća. Osim jednog protestanta svi su drugi stanovnici po vjeri bili katolici. Židova nije bilo u selu. U popisu gospode plemića i posjednika u Međimurju 1835. godine u Donjem Hrašćanu se spominju Barics Matyas i Glavina Lenard. Hrvatska je administracija u Međimurju 1857. godine obavila temeljiti popis stanovnika. Donji Hrašćan je Hrastjan Doljnji i navodi se kao selo koje pripada kotaru i pošti u Prelogu, te ima 28 kuća i 285 stanovnika.. Svi su stanovnici bili rimokatolici i pripadali župi u Svetom Jurju u Trnju. U vrijeme dualizma mađarske su vlasti redovito radile popise stanovništva. Već 1869. godine Donji Hrašćan je imao 310 stanovnika. Godine 1880. bilo je 317 stanovnika, a 1890. čak 363 stanovnika što je bilo najveće zabilježeno povećanje stanovnika u selu kroz 10 godina. Veliki požar koji je 1888. godine pogodio Donji Hrašćan očito nije ostavio značajnijega traga, odnosno vrlo su brzo bile sanirane njegove posljedice. Tu se, koliko je poznato, prvi puta očitovala velika uzajmnost i visoki stupanj solidarnosti i zajedništva tako karakterističan za stanovnike Donjeg Hrašćana. U 20. stoljeće, prema popisu iz 1900. godine, Donji Hrašćan je ušao s 348 stanovnika, 168 muških i 180 ženskih. Za hrvatski kao materinji jezik izjasnilo se 342 stanovnika i 6 stanovnika za mađarski. Mađarski je govorilo 25 stanovnika. U selu je živjelo 343 rimokatolika i 5 Židova. Pismeno je bilo 153 stanovnika. Kuća je bilo 33. Od toga 12 zidanih, 21 od nabijene ilovače, te 12 pokrivenih crijepom i 21 šopom. Drvenih kuća nije bilo. Godine 1910. Donji Hrašćan je imao 458 stanovnika. Selo je nosilo mađarsko ime HARASTYÁN, a u upravnom se smislu nalazilo u općini Hodošan. Prvi popis stanovnika u Kraljevini SHS donosi podatak da u Donjem Hrašćanu živi 543 stanovnika. Između dva svjetska rata na pašnjaku uz cestu Donji Hrašćan - Turčišće nastalo je novo naselje nazvano po Donjem Hrašćanu - Novi Donji Hrašćan. U upravnom smislu selo je bilo u općini Hodošan, te pripadalo pošti Donji Kraljevec. Porezna općina Hrašćan dolnji imala je 1925. godine dijelove rudina koje su bile u vlasništvu Čakovečkog vlastelinstva. Bili su to dijelovi rudina Brezje, Prudnica, Gačice, Kutić u Brezju, Pri lesi, Zavrtje u Kmice, Med bereki, Prudje, Dubravska seća, Hrastje, Vašćak, Rakitovec, Nakel i pašnjak Gulišćak. Najveći broj ljudi bavio se poljoprivredom, u selu je bilo nekoliko obrtnika, a trgovinom se bavio jedino Franjo Lipić. Donji Hrašćan je, doista, između dva svjetska rata doživio demografski bum. Već 1931. godine u selu je bilo 667 stanovnika, čak 124 više nego deset godina ranije.        
       
       U travnju 1939. godine u Donjem Hrašćanu dogodio se do tada nezapamćen zločin. Naime, 13. travnja u ranim jutarnjim satima žandari su pucali u grupu ljudi koji su pjevali hrvatske pjesme, te na licu mjesta ubili Pavla Barića i njegovog sina Karla. Zločin se dogodio nakon zajedničke proslave odlaska Karla Barića, starog 24 godine i njegovog brata Franje Barića, starog 21 godinu na odsluženje vojnog roka u Varaždin. Prilikom povratka kući mladići su pjevali pjesmu "Još Hrvatska ni propala" kada su pred njih iz grmlja iskočili žandari i počeli ih mlatiti kundacima. Mladići su se razbježali, a Franjo Barić je potrčao prema svojoj kući. Začuvši buku na ulici, pred dvorišnim ulaznim vratima dočekao ga je otac Pavao sa suprugom Franciskom i sinom Karlom, koji se ranije vratio kući. Pavao Barić je pokušao objasniti žandarima da su mladići         veseli jer su slavili odlazak u vojsku, međutim dvojica žandara su s udaljenosti od 5 metara otvorili vatru iz pušaka i na licu mjesta ubili Karla i Pavla Barića. Odmah ujutro došla je sudska komisija, te je započela istraga. Obdukciji poginulih, jer su obojica bili članovi Hrvatske seljačke stranke, bili su nazočni zastupnik u parlamentu Ivan Petković i odvjetnik Viktor Ramov, obojica iz Preloga. Žandari Janez Leskovar i Borivoje Vasiljević iz postaje u Gardinovcu u istrazi su izjavili da su bili napadnuti, te da su pucali u samoobrani. Istraga je prihvatila njihove iskaze. Pavao i Karlo Barić pokopani su istoga dana na groblju u Svetom Jurju u Trnju. Nakon mađarske okupacije Međimurja 1941. godine brutalni postupci mađarskih i njemačkim okupacijskih snaga, osobito nakon listopada 1944. godine, posve su Međimurce priklonili Narodnooslobo-dilačkom pokretu. Iz Donjeg Hrašćana u partizane su stupili do 6. travnja 1945. godine: Barić Karla Antun, Barić Petra Lovro, Dolenec Matije Stjepan, Kolarić Ignaca Đuro, Kovač Tome August, Kovač Tome Kata, Toplek Ivana Ivan, Toplek Ivana Kata, Toplek Ivana Stjepan, Vlašić Valenta Josip i Vlašić Valenta Leonard. Poginuli su Dolenec Matije Stjepan, Toplek Ivana Ivan, i Vlašić Valenta Leonard. U nacističkim zatvorima i logorima život su izgubili Kranjčec Stjepan Ivan, Toplek Ivana Ivan, Zadravec Antuna Elizabeta.5 Odmah nakon oslobođenja od mađarske i njemačke okupacije u travnju 1945. godine u Donjem Hrašćanu je kao i u svim međimurskim selima kao organ nove vlasti osnovan Narodooslobodilački odbor (NOO) Donji Hrašćan. Izbori za nove odbore provedeni su već u rujnu 1945. godine. Mjesni narodni odbori, koji su osnovani u svim selima, utvrđuju se kao najniži organi vlasti koje neposredno bira narod. Već iste godine otvara se proces u kojem se smanjuje njihov broj, te nekoliko manjih naselja ima jedan mjesni odbor. Donji Hrašćan je tada pripao pod nadležnost Mjesnog narodnog odbora Hodošan.6 Najviše stanovnika u svojoj povijesti Donji Hrašćan je imao 1948. godine. Tada je u 125 domaćinstava živjelo 712 stanovnika. U jednom domaćinstvu prosječno je živjelo 5,7 stanovnika. Donji Hrašćan je 1952. godine dobio električnu struju. U selu je bio osnovan Odbor za elektrifikaciju na čelu s Dominikom Kolarićem koji je obavio kompletan posao. Bio je to bez sumnje veliki događaj u selu, događaj koji je iz temelja promijenio život mještana. U vrijeme drugog popisa stanovnika obavljenog u novoj Jugoslaviji 1953. godine u Donjem Hrašćanu je u 137 domaćinstava živjelo 695 stanovnika. Prosječno 5,07 po domaćinstvu. Započeo je ukupni trend smanjivanja broja stanovnika. Za ilustraciju 1961. godine u selu je bilo 630 stanovnika u 150 domaćinstava. U jednom domaćinstvu prosječno je živjelo 4,20 stanovnika. Godinu dana ranije obavljen je takozvani popis poljoprivrede. U Donjem Hrašćanu bilo je 1960. godine čak 137 gazdinstava koja su koristila 348 hektara obradivih površina, od toga 224 hektara oranica. U selu je bilo 193 grla radne stoke, te 183 krava i steonih junica. Bila je 61 krmača za priplod.
                               
       U vremenu od 1961. do 1971. godine, zaustavljen je nagli pad broja stanovnika. Čak je 1971. godine zabilježeno dva stanovnika više nego 1961. godine. Godine 1971. u Donjem Hrašćanu je bilo 632 stanovnika,od toga 316 muških i 316 ženskih. Međutim, smanjen je broj domaćinstava na 141 domaćinstvo, što govori o slabijim socijalnim prilikama. U selu je bilo 136 stanova. Mještani su imali 11 konja, 314 krava i 596 svinja. Podaci o zaposlenosti vrlo su zanimljivi. U selu je registrirana 161 zaposlena osoba, od toga čak 117 u inozemstvu. Podatak o 117 ljudi zaposlenih u inozemstvu je više nego indikativan. Svako treće seosko domaćinstvo imalo je nekoga zaposlenoga u inozemstvu. Još 1963. godine u selu je osnovana Mjesna zajednica Donji Hrašćan koja će u idućih 30 godina voditi sve akcije na komunalnom uređenju sela. U mjesnim zajednicama se za potrebe lokalne sredine razvio institut samodoprinosa koji je bio snažan faktor utjecaja građana na razvoj sredine u kojoj su živjeli. Imali su neposrednu priliku odlučivanja jer su vlastitim sredstvima usmjeravali taj razvoj. Gotovo svi komunalni objekti, objekti infrastrukture, školske zgrade, dječji vrtići, zdravstveni objekti i niz drugih sadržaja u svim međimurskim mjestima izgrađeni su samodoprinosom. U Donjem Hrašćanu je to bio asfalt, rekonstrukcija niskonaponske mreže, obnova i uređenje zgrade stare škole u Društveni dom, izgradnja javne vodovodne mreže, uvođenje telefona, pomoć društvenim organizacijama i niz drugih akcija. Popisi stanovništva obavljeni 1981. i 1991. godine donose za Donji Hrašćan neobične podatke. Naime, u selu je i 1981. i 1991. godine bio jednaki broj stanovnika. Bilo ih je 592.                
                               
               
       U Domovinskom ratu 1991. - 1995. stanovnici Donjeg Hrašćana uzeli su aktivnog učešća i borili se u različitim postrojbama Hrvatske vojske. U 54. samostalnoj pješačkoj bojni bili su Gulin Đure Dušan, Ivković Martina Vladimir, Kolarić Leonarda Božidar, Novak Jakoba Antun i Pavlic Josipa Vlado. Pripadnici 34. inženjerijske bojne bili su Branilović Valenta Mladen, Dolenčić Melka Dražen, Ivković Franje Stjepan, Mirić Josipa Miro, Novak Branka Branko, Toplek Petra Ivan i Toplek Petra Vlado, a u nekadašnjoj Teritorijalnoj obrani Čakovec borili su se Dolenčić Melka Dražen, Hegeduš Valenta Vladimir, Jesenović Antuna Zlatko, Kerovec Franje Miljenko, Kramar Mirka Vladimir, Novak Jakoba Antun, Novak Drage Đuro i Pozderec Ivana Stjepan.7 Donji Hrašćan je 1995. godine dobio javnu vodovodnu mrežu na koju su se priključila gotova sva domaćinstva. Dvije godine kasnije selo je dobilo plin. Godine 1998. izrađen je projekt Zone male privrede u Donjem Hrašćanu, a 2003. godine izvedena je rekonstrukcija Društvenog doma. Popis stanovništva obavljen 2001. godine govori o dramatičnom padu broja mještana Donjeg Hrašćana. Naime, popisom nisu obuhvaćeni oni koji su na privremenom radu u inozemstvu. Ovakva metodologija popisa govori da je u deset godina selo je smanjeno za 99 stanovnika. Brojka od samo 493 stanovnika 2001. godine, bez "inozemaca", na razini je Donjeg Hrašćana iz vremena uoči I. svjetskog rata 1914. godine. ŠKOLSTVO Školska obuka je u selu organizirana za župnika Stjepana Hausera. Vjerojatno ne 1841. godine kao u Palinovcu i Hodošanu, već nešto kasnije. Koliko je dugo takva vrsta poduke trajala, danas je teško reći. Osamdesetih godina pouzdano je da su djeca iz Donjeg Hrašćana školu polazila u Hodošanu. Tada je 1886. godine skupština Županije Zala naredila mjesnim vlastima da zajedno sa stanovnicima Turčišća sagrade školsku zgradu i namjeste učitelja u Donjem Hrašćanu. "Na varmegjinski sednici dokončalo se je za sv. Gjursku farnu školu i za njoj spadajuće občine, da Čehovec, Dolnji Pustakovec, Palinovec priklopljene su k sv. Gjurgju. Hraščani, koji su do vezda k Hodošanu spadali i Turčišće koje su kutnu školu imele, moraju vu Hraščani jednu skupnu školu podignuti i nju kak i navučitela zdržavati".8 Dakle županijske su vlasti naredile 1886. godine reorganizaciju pučkih konfesionalnih škola u župi Sveti Juraj u Trnju. U tom kontekstu sela Turčišće i Donji Hrašćan dobila su zadaću u Donjem Hrašćanu izgraditi školsku zgradu, opremiti je i osigurati sredstva za učitelja. Školska je zgrada bila sagrađena i nalazila se na mjestu koje se zvalo Kravarov vrt. Tu su mještani podigli i kuću za učitelja Vajdu koji je ujedno bio i seoski zvonar i mali birov. Država je 1903. godine u Hodošanu sagradila novu školsku zgradu. Školi u Hodošanu tada je pripalo selo Donji Hrašćan. Da li je sve do 1903. godine radila škola u Donjem Hrašćanu za djecu iz Donjeg Hrašćana i Turčišća ili je prije bila ukinuta, nije poznato. Nakon I. svjetskog rata promijenile su se prilike. Dana 15. kolovoza 1920. godine sastalo se u školi u Donjem Hrašćanu Općinsko vijeće Hodošan kako bi pregledalo školu i dalo napraviti nužne popravke. Odlučili su popraviti samo školske prostorije, a ne i stan učitelja Josipa Bosiljevca. Odbili su popraviti i štalu i drvarnicu tvrdeći da je za njihovo loše stanje odgovoran učitelj.9 Godine 1945. godine u selu je prikupljen novac kao pomoć za izradu novih školskih klupa u Osnovnoj školi Hodošan. Naime, selo Donji Hrašćan pripadalo je školskom području Osnovne škole u Hodošanu. Ipak, 1953. godine gradi se nova zgrada škole u Donjem Hrašćanu.10 Škola u Donjem Hrašćanu je posve dovršena i opremljena 1957. godine. Gradila se dobrovoljnim radom mještana. Na seoskoj gmajni izrađivala se cigla za gradnju. Znatna su sredstva bila investirana u njezino dovršenje i opremanje. Do 1967. godine djelovala je tu područna četverogodišnja škola Donji Hrašćan u sastavu Osnovne škole Hodošan. Tada je bila ukinuta i sva su djeca od I. do VIII. razreda polazila OŠ u Hodošanu. Školska zgrada pretvorena je u Društveni dom. KULTURA U malim sredinama kao što je Donji Hrašćan rijetko se događa da udruge koje se bave kulturom, uglavnom čuvanjem folklorne baštine i tradicijskim vrijednostima, imaju dugi i kontinuirani rad. S vremenom se mijenjaju afiniteti, mijenjaju se ljudi i mijenjaju se interesi. U Donjem Hrašćanu su se sredinom tridesetih godina 20. stoljeća muškarci i žene okupili oko pjevačkog zbora.                        
                                               
       Na "Smotri starih međimurskih hrvatskih pjesama" održanoj 24. svibnja 1936. godine u Prelogu, odnosno u dvorištu gostionice Matije Pavčeca u Otoku nastupao je i Mješoviti zbor iz Donjeg Hrašćana. Zanimljivo je da je na kraju smotre uz pratnju preloškog tamburaškog orkestra mješoviti zbor sastavljen od pjevača i pjevačica iz Donjeg Pustakovca, Domašinca, Novakovca i Donjeg Hrašćana otpjevao pjesme "Voda zvira", "Vehni, vehni fijolica", "Protuletje nam dohaja", "Kaj se pripetilo" i "Pijte bratci". Neke od tih pjesama vrlo su zahtjevne za izvođenje što govori da su se zborovi za tu smotru dobro pripremili. Mjesno kulturno-umjetničko društvo oformljeno je početkom pedesetih godina 20. stoljeća. Već na proslavi završetka radova na elektrifikaciji mjesta 1952. godine imali su zapažen nastup Ovoga puta folkloraši Donjeg Hrašćana su se bavili i pjesmom i plesom. Voditelj i koreograf KUD-a Donji Hrašćan bio je Ivan Sabol. Svojim programom međimurskih pjesama i plesova u kompletnim muškim i ženskim narodnim nošnjama nastupali su na Kotarskoj smotri folklora 1953. godine u Prelogu. Folklorom su se bavili Jelena Ivković, Barbara Jalšovec, Terezija Novak, Justa Kolarić i Lucija Kukec, te Franjo Švec, Petar Kolarić, Franjo Zadravec, Petar Zrna i Valent Hegeduš. Nažalost, KUD Donji Hrašćan nije dugo djelovao. Kada se raspala limena glazba DVD-a Hodošan 1965. godine, grupa je mještana Donjeg Hrašćana odlučila oformiti svoju limenu glazbu. Kupili su instrumente u Hodošanu i angažirali voditelja Matiju Barića iz Goričana. Uspjeli su se održati gotovo pet godina svirajući u svim mogućim prigodama, osobito na mjesnim zabavama. Tada su neki članovi limenog orkestra otišli na rad u inozemstvo te se glazba raspala.        
                               
                       
VATROGASTVO

Vatrogasci Donjeg Hrašćana niz su godina djelovali bez službene registracije. Imali su malu lako prenosivu ručnu štrcaljku koju su čuvali u skromnom drvenom spremištu u centru sela. Nabavili su je vrlo vjerojatno odmah nakon velikog požara koji je pogodio selo 1888. godine. S tom ručnom štrcaljkom su često i vrlo uspješno sudjelovali u gašenjima požara u selu i okolnim mjestima. DVD Donji Hrašćan osnovan je 1. travnja 1939. godine. U času osnivanja društvo je brojilo 34 aktivna člana. Predsjednik i potpredsjednik su bili Tomo Zrna i Andrija Barić. Prvi zapovjednik bio je Ivan Zrna, sin Matije, a njegov zamjenik bio je Lovro Loparić. Tajničke poslove obavljao je Ivan Branilović, a blagajničke Stanko Zrna. Od osnivanja DVD je najpostojanija društvena organizacija u mjestu. Vatrogasci su najčešće bili inicijatori i nositelji društvenih akcija. Prvi agregat nabavljan je 1941. godine uoči početka II. svjetskog rata na ovim prostorima. Kupljen je u Sopronu u Mađarskoj. Bio je dobro održavan i odlično je funkcionirao do 1965. godine. Tada se pokvario u Kotoribi prilikom saniranja šteta od poplave i više se nije mogao popraviti. Društvo je tada nabavilo novi moderni agregat marke "Ziegler". Prva vatrogasna odjeća nabavljena je 1948. godine. Vatrogasno spremište izgrađeno je 1969. godine. Danas DVD Donji Hrašćan ima solidnu opremu za gašenje požara i kombi vozilo.                
       
                               
SPORT


NOGOMET

Najstariji dokument koji govori o nogometu u Donjem Hrašćanu je fotografija snimljena 1. lipnja 1953. godine prilikom proslave prve godišnjice elektrifikacije Donjeg Hrašćana. U kompletnoj sportskoj opremi s prugastim dresovima nogometaši Donjeg Hrašćana fotografirani su zajedno s članovima KUD-a i DVD-a Donji Hrašćan. Do 1971. godine kada je klub službeno registriran i dobio ime "Borac" Donji Hrašćan, igrane su povremeno prijateljske utakmice s klubovima iz susjednih mjesta. NK "Borac" s promjenjivim uspjehom igra u lokalnim međimurskim nogometnim ligama. Tijekom 2002. i 2003. godine uložio je velika sredstva u opremanje svojih klupskih prostorija, te nadogradnju i kompletiranje potrebnih sadržaja na svom igralištu.




ŠPORTSKO RIBOLOVNO DRUŠTVO "ČRNEC" DONJI HRAŠĆAN

ŠRD "Črnec" osnovano je 27. listopada 1999. godine. Do tada brojni ribolovci iz Donjeg Hrašćana bili su članovi ŠRD N"Trnava" Hodošan. Za prvog predsjednika izabran je Zvonimir Vlahek, za dopredsjednika Josip Jurčec, tajnika Vladimir Zrna, a blagajnika Ivan Toplek. Društvo ima ribnjake "Trate" i "Opletare" koje redovito poribljava.. ŠRD "Črnec" ima natjecateljsku ekipu koja se takmiči u I. međimurskoj ligi u lovu ribe udicom na plovak. Organiziraju svake godine klupsko natjecanje u lovu ribe na plovak, te niz radnih akcija na košnji trave i čišćenju smeća, te na sadnji voćaka uz ribnjake.        
        Grb plemenite obitelji Barić iz Donjeg Hrašćana                PLEMSTVO Kada se analiziraju prilike u Međimurju tijekom 17. i 18. stoljeća, osobito u vezi s transformacijom vlastelinstva nakon prestanka opasnosti od Osmanlija, upada u oči da su svoje posjede u tada malom Donjem Hrašćanu imale čak tri plemićke obitelji. Godine 1728. kao posjednici u Donjem Hrašćanu spominju se plemići: 1. Mathias Glavina sin Mihaela. Plemstvo je obitelji Glavina dao kralj Leopold poveljom izdanom u Beču 29. lipnja 1676. Kao posjednik u Donjem Hrašćanu Matija Glavina se spominje i 1738. godine. Plemići Andrija, Pavao i Simon Glavina spominju se i 1786. godine u Donjem Hrašćanu. 2. Plemenita obitelj Barić se prvi puta spominje kao međimursko plemstvo 1718. godine. Juraj Barić je imao kuriju i posjed u Donjem Hrašćanu, a Ivan Barić kuriju u Podturnu. Ivan Barić bio je plemićki sudac, a posjede je osim u Podturnu imao i u Strelcu, Gornjem Kraljevcu, Markovčini i Leskovcu. Godine 1753. Ladislav Barić se iz Donjeg Hrašćana preselio u Goričan gdje je uveden u posjed. U katastru plemstva Zaladske županije 1790. godine Barići se kao posjednici s kurijama spominju u Donjem Hrašćanu, Goričanu i Podturnu. Najbrojnija grana obitelji bila je u Donjem Hrašćanu. Tu žive Matija stariji, Pavao, Matija mlađi, Martin, Juraj, Marko i Ivan Barić. Barići se spominju i u posljednjem popisu međimurskog plemstva 1845. godine. 3. Godine 1754. kao plemićka obitelji u Donjem Hrašćanu spominje se obitelj Kosz. Ivan pl. Kosz sa svojim kmetovima izrijekom se spominje u urbaru Donjeg Hrašćana proglašenog 1768. godine. Međutim, već 1786. obitelji Kosz više nema u Donjem Hrašćanu. Plemići Ivan, Juraj i Marko Kosz preselili su se u Prelog.                
                                                       

SAKRALNI OBJEKTI

Kapela sv. Obitelji. Teško je utvrditi točnu godinu kada je u 19. stoljeću kapela podignuta. Kapela je lijepo situirana u sredini sela, te govori da je građena s mjerom i puno pažnje. Očuvala je nekoliko predmeta iz vremena bidermajera.. Radi se o dvije bečke litografije: "Krunjenje Marijino" i "Sveta Ana", o procesijskom znaku nazvanom "Marija" te o jednostavnoj rustikalnoj propovjedaonici. Kapela posjeduje kalež s ugraviranim inicijalima D. Hr. 1873. (Donji Hrašćan 1873.) Zapise o kapeli u svom je rukopisnom djelu "Hrašćanski zapisi" ostavio Dominik Kolarić. Autor piše da je kapela sagrađena u 18. stoljeću i da su je sagradili sami stanovnici Donjeg Hrašćana. Na oltaru je navodno bio kameni kip Sv. obitelji koji se danas nalaziu pokloncu sv. Obitelji. Kada su stanovnici Donjeg Hrašćana odlučili uvesti stalno proštenje trebalo je prvo temeljito obnoviti staru kapelu. Posao su vodili seoski starješina Ignac Hegeduš i "cemešter" Josip Kolarić. Kada je kapela bila obnovljena i na oltar postavljen kameni kip sv. Obitelji, tadašnji župnik Juraj Peček12 je tvrdio da kip nije teološki utemeljen i da ne može biti u kapeli. Tada je nabavljena bidermajeska oprema koja se i danas nalazi u kapeli. Godine 1917. u ratnim rekvizicijama oduzeto je kapeli sv. Obitelji zvono teško 52 kilograma. Novo zvono teško 83 kilograma stanovnici Donjeg Hrašćana nabavili su i blagoslovili ga 7. studenoga 1920. godine. Kapela sv. Obitelji je danas u odličnom stanju. Još 1989. godina izvedena je hidroizolacija. Potom su utvrđeni temelji kapele, promijenjena je stolarija, izvedena nova fasada, te je kapela iznutra ožbukana. Uređen je i obnovljen toranj i krovište kapele. Umjesto zidanog stola-oltara, postavljen je novi drveni stol-oltar na koji je položen kip sv. Obitelji. Poklonac sv. Obitelji. Poklonac je na jugozapadnom ulazu u selo podignut 1907. godine. Otvoren je s tri strane. Ima krov na tri vode, a ulaz i pristup grupi sv. Obitelji čuvaju metalne rešetke. Poklonac čuva kip sv. Obitelji koji je župnik Juraj Peček kao teološki neutemeljen izbacio iz mjesne kapele. Naime, po Pečekom mišljenju malog Isusa ne smiju za ruke držati i voditi sv. Josip i Blažena Djevica Marija jer Isusa kao Boga nije potrebno voditi za ruke.13 Poklonac je posve obnovljen i u dobrom je stanju. Još 1993. godine izvedena je hidroizolacija, a godinu dana kasnije poklonac je dobio novi krov. OBRTNIŠTVO I PODUZETNIŠTVO OBRTNICI Nakon II. svjetskog rata obrtom su se u Donjem Hrašćanu bavili: IME I PREZIME G. ROĐ. DJELATNOST POČETAK ODJAVA OBRTA Josip Baranašić keramičar 1984. Ivan Barić 1920. taracer 1965. 1970. Mladen Branilović 1965. plastičar, autoprij. 1986. 1994.? Valent Branilović 1937. betonirac 1967. 1968. Stjepan Bukal 1940. kovinotokar 1981. Mladen Dominić 1966. parketar 1991. Ljubomir Hađikan 1971. autoprijevoznik 1992. Leonarda Hegeduš tkalac 1956. 1969. Josip Ivković 1964. autoprijevoznik 1993. Valent Jalšovec 1939. rad gr. strojem 1977. Andrija Kolarić 1935. tesar 1967. 1977. Blaž Kolarić 1920 tesar 1958. 1976.? Josip Kolarić 1947. autoprijevoznik-ugostitelj Terezija Kolarić 1924. izrada igračaka 1958. 1990. Mirjana Kramar 1965. trgovačka djelat. 1990. Helena Muenster 1928. zabavna radnja 1972. Antun Novak autoprijevoznik Ljubomir Novak 1967. autoprijevoznik 1992. Viktor Štampar 1950. autoprijevoznik 1994. Mladen Švec sitotisak 1986. Zlatko Švec 1970. autoprijevoznik 1993. 1995. Ivan Toplek 1957. ugostitelj 1991 Snježana Vidović 1967. graverska dj. 1989. 1994. Stjepan Vidović 1974. soboslikar 1974. 1974. Zvjezdan Vidović 1965. graverska dj. 1989. 1991. Zvonimir Vlahek 1963. izrada filtera 1993. Franjo Zrna 1930. krojač 1956. 1973. Mijo Zrna 1926. tesar 1971. 1987. Mladen Zrna 1960. elektromehaničar 1982. 1988. Petar Zrna 1925. betonirac 1966. Petar Barić 1942. građevinar 1975. 1980.                 
       
PODUZEĆA U DONJEM HRAŠĆANU 2005.

KRČMAR d.o.o. D. Hrašćan 76
VIDOVIĆ-COMMERCE d.o.o. Donji Hrašćan 53



OBRTNICI U DONJEM HRAŠĆANU 2005.

Baranašić Josip, Donji Hrašćan 49
Branilović Mladen, Donji Hrašćan 45
Bukal Stjepan, Donji Hrašćan 129
Gudlin Dušan, Donji Hrašćan 101
Hađikan Ljubomir, Donji Hrašćan 94
Ivković Josip, Donji Hrašćan 147
Kolarić Josip, Donji Hrašćan 156
Novak Ljubomir, Donji Hrašćan 1
Pavlic Vlado, Donji Hrašćan 109
Toplek Ivan, Donji Hrašćan 41
Vlahek Zvonimir, Donji Hrašćan 95


POLJOPRIVREDNA GOSPODARSTVA U SUSTAVU PDV-a U DONJEM HRAŠĆANU 2005.

Hegeduš Brankica, D. Hrašćan 86
Ivković Zlatko, D. Hrašćan 138 Vidović Božidar, D. Hrašćan 93        
                               
                       
                               


DOBRODOŠLI NA WEB STRANICE MJESTA DONJI HRAŠĆAN
...................................................................................................................................
Naziv sela Donji Hrašćan očito je fitonimskog podrijetla, upućuje na hrast, gustu hrastovu šumu. To je omanje naselje, orijentirano prema Hodošanu (škola) i Sv. Jurju u Trnju (crkva). Spominje se 1660. godine u popisu kanonskih vizitacija, a isto tako i u popisu zaplijenjenih imanja grofova Zrinskih. Od spomeničke baštine A. Horvat bilježi da je u mjestu jednostavna kapela sv. Obitelji, lijepo situirana usred sela, očuvala nekoliko predmeta iz doba bidermajera: bečke litografije, "Krunjenje Marijino", "Sv. Anu", procesijski znak nazvan "Marija" i jednostavnu rustičnu propovjedaonicu.




Općina Donji Kraljevec, Kolodvorska 52d 40320 Donji Kraljevec  tel. 385 40 655 126 
www.donjikraljevec.hr  - web stranice besplatno uređuje i održava Dobriša Habuš