Priča o „loptanju pod obručima“ u Donjem Kraljevcu počela je izgradnjom sportskog parka pri Osnovnoj školi Donji Kraljevec davne 1965. godine. Tada je u navedeni park tadašnji nastavnik tjelesnog odgoja, sportski zanesenjak Vilko Šercer uklopio i košarkaško igralište sa zemljanom podlogom (prigodno zvanom ”grbavica”). U izgradnji navedenog terena uvelike su mu pomogli učenici te lokalni majstori koji su izgradili konstrukciju koševa. Posebno je zanimljivo da su prve ploče izrađene od školske pozornice na kojoj su nekad stajale katedre.

Kako to obično i biva, košarkaške korake, dvokorake i šuteve prvi su počeli učiti njegovi učenici. „Lančanom reakcijom“ njima su se pridružili omladinci te je osnovan klub koji 50 godina nakon tog povijesnog događaja za sport u Donjem Kraljevcu slovi kao jedan od najstabilnijih košarkaških klubova u regiji, a svakako kao najmasovniji sportski kolektiv u Općini. Na taj ih je korak potaknulo prvo mjesto Jugoslavije na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine. Na krilima tog uspjeha omasovljena je košarkaška igra u čitavoj Hrvatskoj  i u Međimurju, a naposlijetku i u Donjem Kraljevcu. Osnivači kluba bili su tadašnji entuzijasti Miroslav Lisjak, Ivan Zadravec, Mijo Goričanec, Ivan Barlović, Željko Vlašić, Vlado Kovač, Ivan Balog, Pavao Strniščak, Slavko Glavak, Miljenko Besednik, Boris Čevizović, Drago Sabolek, Milan Pirković i drugi. I priča se zakotrljala…

„Lude sedamdesete“ protekle su u afirmiranju košarke na našim prostorima. Snaga se odmjeravala sa košarkaškim entuzijastima uglavnom u županijskim okvirima. Igrale su se utakmice u Čakovcu, Pribislavcu, Vratišincu, Hodošanu, Murskom Središću, Nedelišću i Donjoj Dubravi.  U tim počecima na utakmice se odlazilo pješke, biciklom ili vlakom, a prvi dresovi su bili plave radničke potkošulje s bijelim ručno izrezanim brojevima. Pravi modni unikati!
Pravi „bum” košarka u našem mjestu postiže 1972. i 1973. godine kada se „osnivačima“ priključuje nadarena generacija košarkaša: Franjo Kiš, Miljenko Mesarić, Željko Štefok, Darko Lepen, Vlado Glavina, Tihomir Horvat, Stanko Štefok, Stanko Gosarić, Milivoj Horvat, Krešo Miščin, Ivica Strahija i drugi te zajedno s njima čine okosnicu kluba narednih godina, a pojedinci i narednih desetljeća.
Svaki kolektiv treba dobar vjetar u leđa. Košarkaškom klubu Donji Kraljevec krajem 70-ih to je bilo asfaltiranje košarkaškog igrališta na Sportskom rekreacijskom centru „Fundacije”. A nakon što je postavljena i rasvjete, ovo, bez lažne skromnosti, postaje najljepše i najfunkcionalnije vanjsko košarkaško borilište u Međimurju (taj status drži i dan danas). Uz taj „vjetar u leđa“ u kombinaciji sa dobrim igračkim kadrom i agilnom upravom stvoreni su uvjeti za kvalitetan rad koji se kasnije odrazio nizanjem sportskih uspjeha. Tu svakako treba spomenuti osvajanje prvog mjesta u Međimurskoj ligi 1982. godine u vrlo jakoj konkurenciji, a samim time plasman u ligu Zajednica općina Varaždin gdje je klub godinama igrao glavnu ulogu i držao se uvijek plasmanom pri vrhu tablice te osvajanje kupa Medimurja 1984. godine , gdje su igrači pokazali svu svoju sportsku raskoš i uspjeli pobijediti favorizirani KK Polet iz Pribislavca.

Aktivnost u radu kluba tih godina osjetila se i u stvaranju podmlatka, pa je tako pod dirigentskom palicom Miljenka Mesarića nastala vrlo uspješna juniorska generacija predvođena Marijom Šercerom i Aladinom Baljakom, a čiji je najveći uspjeh bio plasman u finalnu utakmicu juniorskog prvenstva Međimurja 1986. godine kada su igrali predigru utakmice KK Čakovec i KK Cibona Zagreb u kojoj je u to vrijeme igrala najveća legenda hrvatske košarke, pokojni Dražen Petrović.
Uz sve navedeno, klub tih osamdesetih godina organizira i jake košarkaške turnire povodom prvomajskih praznika, a koji kasnije postaju tradicionalni i igraju se i u devedesetima. Na njima se okupljaju najbolji timovi iz Međimurja, Podravine i Zagorja.

I tako dolazimo do devedesetih. Sve ono dobro što se godinama akumuliralo u klubu, pretočilo se u rezultate u tom razdoblju. Zlatna generacija juniora osamdesetih potpomognuta iskustvom starijih igrača preuzima primat u međimurskoj košarci i osvaja Međimursku ligu 1995. godine i time ostvaruje plasman u B1 Hrvatsku ligu.
Za ono vrijeme možda i prezahtjevna liga za klub, obzirom da su se utakmice trebale igrati u sportskoj dvorani koje nažalost u to vrijeme u Donjem Kraljevcu nije bilo, a gostovanja su sezala čak do Daruvara, Bjelovara, Križevaca, Đurđevca i Virja. Nakon relativno kratke epizode u B1 hrvatskoj ligi sjever klub se vraća u tadašnju C ligu koja se mogla igrati  i na vanjskim terenima, a kojima je klub tada jedino i raspolagao.
Devedesete su bile godine u kojima je košarka zahvaljujući jednom od najvećih sportaša svih vremena, Michaelu Jordanu i njegovim Chicago Bullsima zasjala pod najblještavijim reflektorima do tad, a to je doprinijelo još većoj popularizaciji košarke u cijelom svijetu pa tako i u košarkaškom klubu Donji Kraljevec koji je nakon nekoliko godina ponovno počeo raditi sa mlađim igračima. Okupila se generacija tadašnjih osnovnoškolaca koji odigravaju svoju prvu prvenstvenu utakmicu mlađih kadeta 1995./96. godine. Ta je godina iznimno važna za klub, jer od tada počinje sustavni i neprekinuti rad s mlađim kategorijama u klubu. Rekli bismo, malen korak za čovječanstvo, ali ogroman za KKDK!

Sjećate se onog vjetra u leđa? Ako je krajem sedamdesetih to bilo asfaltirano vanjsko igralište, početkom novog milenija dobiven je pravi uragan u vidu velike multifunkcionalne sportske dvorane. To je značilo da se treninzi ne moraju više prilagođavati vremenskim uvjetima, domaće utakmice se konačno mogu igrati na domaćem terenu, a roditelji će svoje „klince“ puno lakše puštati na košarkaške treninge u komfornu dvoranu.
Dvorana u kombinaciji sa upravom punom elana u kojoj se konstantno pojavljuju ista imena (Kiš, Horvat, Čevizović, Lepen) košarku u Donjem Kraljevcu diže na nemjerljivo višu razinu. Seniorska ekipa koja je 2002.g. zaigrala opet u B1 hrvatskoj ligi sjever, službeno otvara  dvoranu u Kraljevcu krajem 2002.g. protiv KK Bjelovar pred više od 250 gledatelja.  Seniorske utakmice skoro u svakom kolu posjećuje i do dvjestotinjak ljudi, nešto što je i u današnje vrijeme nezamislivo. Mlađe  kategorije igrača se omasovljuju i ubrzo ostvaruju zavidne rezultate. Ostvaruju se suradnje sa klubovima iz Mađarske i Bosne i Hercegovine (koje traju još i danas) te se tamo odlazi na vrlo jake turnire, a istovremeno se i u Donjem Kraljevcu uz redovna ligaška natjecanja održavaju i turniri mlađih dobnih kategorija.
Kao najznačajnije uspjehe u prvom desetljeću novog milenija valja istaknuti osvajanje 2. mjesta B1 hrvatske lige sjever 2003.g. u konkurenciji od 14 ekipa, od kojih je KK D. Kraljevec bio jedini predstavnik iz Međimurja te osvajanje juniorske lige 2007. godine pod vodstvom trenera Igora Čajića. Rezultat je to koji se ne bi dogodio bez iznimnog entuzijazma već spomenuta četiri mušketira kraljevske košarke, Tihomira Horvata, Franje Kiša, Borisa Čevizovića i Darka Lepena, a čiji je doprinos u usustavljivanju rada s mladima u klubu od prvog ulaska u dvoranu nemjerljiv.

Svi znamo da svježa krv donosi novi zanos, nove ideje i novu „forzu“. Upravo to je trebalo klubu u ovom desetljeću. Ta svježa krv dobivena je kada su početkom desetljeća vođenje kluba preuzeli Domagoj Štefan i Mihael Ružić.
Što zbog inercije, a što zbog entuzijazma novog vodstva, klub u ovom desetljeću doživljava svoje najsvjetlije trenutke.
Natjecanje u svim mlađim kategorijama od U11 do seniora postaje konstanta, kao što konstanta postaje i pedesetak igrača u svakoj sezoni, svake godine se ljeti organiziraju izvrsno posjećeni turniri u sve popularnijem streetballu, sudjeluje se na turnirima u zemlji i inozemstvu, a ne izostaju ni naslovi prvaka i povijesni uspjesi prvenstveno mlađih dobnih kategorija.

Od najvažnijih rezultata treba istaknuti dva kadetska naslova prvaka lige koja uključuje klubove iz Međimurja i Varaždinske županije, osvojena 2017. i 2018. godine, te jedan juniorski u istom tom okviru natjecanja, osvojen 2019. godine. Ekipe je do naslova vodio trener Mihael Ružić.

Uz to, pod vodstvom klupskih trenera Mihaela Ružića, Dine Lepena i Davida Ivanovića ostvarena su dva povijesna uspjeha školske košarke. OŠ Donji Kraljevec sa svojih stotinjak učenika se u 4 godine, čak dva puta plasirala na državno prvenstvo, jednom osvojivši 5. mjesto u državi! To su uspjesi kojih se ne bi posramili ni puno veći i ozbiljniji sportski kolektivi.

I tako je prošlo prvih 50.  Nažalost, zbog „znate već čega“ proslava nije mogla biti spektakularna i dostojna ovog velikog jubileja, no klub se pobrinuo da se ipak, a nego kako drugačije nego sportski, obilježi ovaj „zlatni pir“. Plan je bio da se jubilej okruni seniorskim naslovom prvaka i ekipa je pod vodstvom trenera Domagoja Štefana bila na pravom putu državši prvo mjesto na tablici dva kola prije kraja no kako je sezona naprasno prekinuta, prvaci su nažalost postali samo u srcima navijača.
Osim toga, ovog ljeta usprkos COVID-u 19 su održana dva vrhunska turnira u streetballu, pod novom vanjskom rasvjetom (hvala Općini Donji Kraljevec), od kojih je jedan bio i prvo prvenstvo Međimurja u ovom budućem olimpijskom sportu.

A kakva bi to obljetnica bila bez poklona? Najveći i najljepši poklon dobiven je od tvrtke Tehnix d.o.o. i njihovog direktora gospodina Đure Horvata koji je donirao modularni objekt čime klub nakon dugo vremena dobiva svoje vlastite prostore.

To je ono što se moglo napraviti i što su epidemiološke mjere dozvoljavale, ali, bez sumnje, čim uvjeti to dozvole, bit će toga još!

Valja istaknuti kako je klub kao priznanje za kvalitetan i kontinuiran rad u slavljeničkoj godini dobio i nagradu „Franjo Punčec“ koju dodjeljuje Zajednica sportskih udruga i saveza Međimurske županije. Još jedan „vjetar u leđa“…

Kroz svoje postojanje klub je mijenjao imena, pa je tako bio KK Donji Kraljevec, KK Proleter, OKK Donji Kraljevec, KK Omladinac, KK Feromont, MKK Donji Kraljevec i naposljetku ponovno KK Donji Kraljevec, no njegovo postojanje je neizbrisiva konstanta.

Gledajući retrospektivno, mnogo toga je učinjeno u periodu u kojem se igra košarka u Donjem Kraljevcu. Prvih 50 godina prošlo je brzo, no tako to biva kad radiš ono što voliš. U klubu se izmijenilo nebrojeno mnogo entuzijasta, sportskih zaljubljenika, mladih, djece i svi imaju neke svoje uspomene koje će zauvijek pamtiti.

A klub? On nastavlja dalje svoj put. Ljubav prema košarci, sportu i mjestu je ono što će ovaj klub održati na životu i u budućnosti… do nekog novog jubileja…