Donji Pustakovec prvi se put prema dostupnim povijesnim vrelima spominje 1478. godine. Te se godine u Međimurju spominju dva Pustakovca. Laszlo Hadrovics, mađarski kroatista drži da je ime mjesta nastalo od hrvatske riječi pusti (latinski desertus) – napušten. Radi se o pustarama uz suho korito nekadašnjeg potoka Sratka.
Donji Pustakovec je oduvijek bio na važnom prometnom pravcu. Godine 1592. u selu je bila mitnica obitelji grofova Zrinskih. Svi koji su se služili cestom od Letenya prema Varaždinu su tu plaćali prolaz kroz posjed. Naime, zapadno od Hodošana bilo je raskršće, te su dvije ceste vodile prema današnjoj Maloj Subotici. Sjeverna je išla kroz Palinovec, gdje je također postojala mitnica, a južna kroz Donji Pustakovec.
Stanovnici Donjeg Pustakovca 1660. godine bili su Juraj Ormandi, ud. Jelena Kopčina, Matija Šimunić, Blaž Vogrin, Stjepan Somođi, Mihael Čiraj i Ivan Jurmić. Posjed veličine 3 selišta imao je u selu 1672. godine Nicolaus Rosman (Nikola Rosman). Radilo se o 16 jutara oranica i sjenokoša na tri kosca. Kao naknadu davao je u slučaju rata 1 konjanika.
Cijelo selo sa svim podložnicima 1720. godine imao je u zakupu plemić Volfganus Zmeilovich (Volfgang (Vuk) Zmajlović) i to još iz vremena gospodstva markiza de Prie (1694. – 1702) za 1000 forinti godišnje. Zmajlovićevi podložnici su držali male posjede veličine 1/8 ili 1/16 selišta. Jedna osmina selišta u Donjem Pustakovcu je bila veličine 10 do 12 jutara oranica i livada. Bili su to: Stanislaus Bohmecz (Stanislav Bohmec), Stanislaus Gasparich (Stanislav Gašparić), Andreas Fistrovich (Andrija Fistrović), Philipus Kranicz ( Filip Kranić), Jacobus Borajn (Jakob Borajn) i Marcus Senko (Marko Senko). Podložnici su dio radne rente ili tlake feudalnom gospodaru morali obavljati u Totovcu. U selu nije bilo mlina.
Svi stanovnici Donjeg Pustakovca zajedno su platili 1734. godine 35 forinti kraljevskog poreza ili dice. To znači da su podložnici držali ukupno 31 selište, odnosno oko 105 jutara oranica i livada.
Skupština Zaladske županije donijela je 1768. godine urbar za selo Donji Pustakovec. U Donjem Pustakovcu je jedno kmetsko selište iznosilo 20 jutara oranica i sjenokoša za osam kosaca. Manje selište nego što je bilo uobičajeno u Međimurju, odnosno na Čakovečkom vlastelinstvu, znak je da su stanovnici Donjeg Pustakovca imali veće obveze prema feudalnom gospodaru nego drugdje. Cijelo selo bilo je u vlasništvu Ladislava pl. Šelija (Selley). Kmetovi su držali različite posjede, a najveći posjed od 7/8 selišta imao je Matija Hrelja. Kmetovi – kućegospodari u Donjem Pustakovcu bili su Mihael Koren, Stjepan Meglić, Juraj Horvat, Andrija Šafranić, Jakob Vugrinec, Matija Hrelja, Juraj Zelenić, Ivan Dorić, Josip Sinković i Jakob Cimerman. U selu su bila dva stanara inquilin (stanar) Juraj Hermula i Emerik Kranjčec. Bila su i tri subinquilina (podstanara) Andrija Vahtarić, Emerik Bohnec i Ivan Bohnec.
Pet godina kasnije 1773. godine iz jednog popisa podložnika u Donjem Pustakovcu saznaje se da su osim Juraja Hermule koji je stanar, svi ostali bili u statusu kmeta. Svi kmetovi imali su od 2 do 4 konja. Volova tada u selu nije bilo.
Iz popratnih dokumenata urbara Donjeg Pustakovca 1780. godine vidljive su i rudine (polja) i njihovi nazivi. Tako se u dokumentu s podnaslovom Conscriptio Urbarialis Possessionis Pusztakovecz Inferior ad Dnu. Spectabilem Ladislaum Selley Fiscalem Regium Spectantis (Urbarijalni popis posjeda Donji Pustakovec, vlasništvo presvijetlog gospodina Ladislava Selleya, državnog odvjetnika) nalaze popisi podložnika i popisi njihovih njiva i sjenokoša. U Donjem Pustakovcu stanovnici su imali svoje oranice i livade “na Kračini”, “v Grabaj”, “v Szeli”, “Pod vertom”, “v Loky”, “Na chehovszkom Polyu”, “Med szechami”, “v Kosmanicki”, “v Dolichu”, “v Gyurgyanszkom polyu”, “v Kroschichu”, “Na Stuku”, “V Daraboschicki” i “Med Puty”.
Dokumenti o popisu kraljevskog poreza ili dike od 1772. do okvirno 1848. koji se čuvaju u Županijskom arhivu u Zalaegerszegu u Mađarskoj nedostaju za selo Donji Pustakovec. To je velika šteta jer se iz tih dokumenata vidi jasna socijalna i gospodarska slika sela. Ipak iz popisa stanovništva objavljenog 1786. godine saznajemo da je u Donjem Pustakovcu te godine bilo 14 kuća u kojima je živjelo 17 obitelji. U selu su živjele dvije plemićke obitelji. U statusu kmeta bilo je 9 kućegospodara. Ostalih šest obitelji bili su ili inquilini, odnosno stanari koji drže manji posjed u najmu ili subinquilini ili podstanari. Bilo je ukupno 128 stanovnika, od toga 61 ženski stanovnik.
Godine 1828. selo se spominje kao Pusztakovecz (Also), Unter Pustakowes i Dolny Pustakowec. Ima 21 kuću i 176 stanovnika. Svi su stanovnici bili rimokatolici. Posebno se u dokumentu navodi da protestanata i Židova nema u selu.
U popisu gospode plemića i posjednika u Međimurju 1835. godine u Donjem Pustakovcu se spominje Bedekovics Magdolna.
U vrijeme hrvatske administracije u Međimurju obavljen je popis stanovnika 1857. godine. Selo Donji Pustakovec pripadalo je tada kotaru i pošti sa sjedištem u Prelogu. Selo je imalo samo 15 kuća i 188 stanovnika. Svi su stanovnici bili Hrvati, osim tri Mađara. Selo je u rimokatoličkoj župi Sveti Juraj u Trnju.
Prvi pak moderni mađarski popis stanovnika obavljen 1868. govori da je u Donjem Pustakovcu živio 191 stanovnik, te da su svi stanovnici bili rimokatolici. Ističe se da pripadnika drugih vjera kao ni škole u selu nije bilo. Broj je stanovnika bilježio spori rast: 1869. godine bilo ih je 220, godine 1880. tek 229 , a 1890. godine već 255 stanovnika.
U 20. stoljeće prema popisu obavljenom 1900. godine Donji Pustakovec je ušao s 289 stanovnika. Od toga bilo je 151 muških i 138 ženskih stanovnika. Za hrvatski kao materinji jezik izjasnilo se 263 stanovnika, za mađarski kao materinji jezik 26, a mađarski je jezik govorilo njih 87. Svi su stanovnici bili rimokatolici. Pismeno ih je bilo 162, što je razmjerno jako veliki broj i govori da su stanovnici Donjeg Pustakovca redovito polazili školu u Svetom Jurju u Trnju. U selu su bile 32 kuće. Od toga 15 ih je bilo zidanih, jedna je imala samo zidani temelj a 16 ih je bilo od nabijene ilovače. Dakle ni jedna kuća nije bila građena samo od drveta. Crijepom ih je bilo pokrivenih 18, a 14 je kuća bilo pokriveno slamom ili šopom. U jednoj je kući prosječno živjelo malo više od 9 ljudi.
Posljednji popis stanovnika koji je radila Austro-Ugarska monarhija obavljen je 1910. godine. Donji Pustakovec je tada imao 320 stanovnika. Selo je službeno nosilo mađarski naziv ALSÓPUSZTAFA, a u administrativnom smislu bilo je u općini sa sjedištem u Sv. Jurju u Trnju.
Krvavi međimurski studeni 1918. godine nije zaobišao niti Donji Pustakovec. Ustanici su 4. studenoga opljačkali plemićki posjed dr. Eleka Szaba, umirovljenog predsjednika sudbenog stola u Veszpremu. Dr. Elek Szabo je u Donjem Pustakovcu imao posjed od 185 katastarskih jutara, a kupio ga je od plemićke obitelji Selley (Šeli). Sve su stvari iz kuće i gospodarskih zgrada bile razgrabljene ili razbijene, a stoka ubijena ili odvedena. Idućeg dana, 5. studenog u prijepodnevnim satima zaustavio se kod sela vlak pun mađarskih mornara koji se vraćao u Mađarsku. Mornari su odmah krenuli u kažnjavanje pljačkaša koje su vodili Vid Jeđut, Tomo Jurčan, Filip Švenda, Đuro Kramar, Ivana Srnec i Tomo Mihac svi iz Čehovca. Ljudi su se razbježali, ali su u općem metežu bile ubijene desetogodišnja Dragica Kovačić i osamnaestogodišnja Margareta Jurčec, obje iz Palinovca. Iz Donjeg Pustakovca nitko nije stradao. Veleposjed dr. Szaboa je nakon I. svjetskog rata došao pod udar agrarne reforme. Od 185 katastarskih jutara 112 je izdvojeno u svrhu agrarne reforme, a ostatak je na korištenje ostavljen vlasniku.
Podaci iz 1925. godine govore da u selu u 30 domova živi samo 312 stanovnika. Donji Pustakovec se vodi kao selo u općini Sveti Juraj u Trnju, a pripada pošta Donjem Kraljevcu.
Godine 1931. imao je tek 324 stanovnika. Između dva svjetska rata trgovinom su se u Donjem Pustakovcu bavili Ivan Hrastić, Ivan Marcinjaš, Rok Marcinjaš i Boris Veselić.
Na poticaj Hrvatske seljačke stranke 1937. godine u selu je osnovana Gospodarska sloga. Gospodarsku slogu činili su sljedeći gospodari: Dragutin Srnec, Ivan Marcinjaš, Mijo Mikec, Stjepan Hrastić, Franjo Švenda, Melko Meglić, Vencel Čonka, Stjepan Zelenić, Stjepan Strahija, Stjepan Meglić, August Meglić, Ivan Horvat, Ivan Ivković, Josip Kramar, Antun Hošnjak, Đuro Ivković, Ladislav Meglić, Vid Zadravec i Ivan Srnec. Broj članova Gospodarske sloge se mijenjao. U nju su ljudi ulazili i izlazili. Kao članovi 1941. godine spominju se i Ivan Hrastić, Stjepan Kramar i Ivan Mihocek. Ukupno je 1941. godine bio 31 član Gospodarske sloge (vlasnika motorne sječkare i mlatilke). Predsjednik Gospodarske sloge bio je Dragutin Karlo Srnec.
U zajedničkom vlasništvu imali su motornu sječkaru, mlatilku i pilu (cirkular). Iz zapisnika je vidljivo da je prvotna Gospodarska sloga sa svojim strojevima funkcionirala cijelo vrijeme mađarske okupacije (1941. – 1945.), te do 1958. godine kada je pisan posljednji zapisnik sa sastanka “članova vlasnika motora, motorne sečkare, cirkulara i mlatilke”.
Nakon mađarske okupacije Međimurja u travnju 1941. godine započela je intenzivna mađarizacija ukupnog javnog života. Ljudi u Međimurju, pa i u Donjem Pustakovcu nisu imali puno izbora. Kada je pritisak Mađara postao neizdrživ, ljudi su u velikom broju počeli odlaziti u partizane na Kalnik i stupati u redove Kalničkog partizanskog odreda Hrvatske. Do 6. travnja 1945. godine u partizane su iz Donjeg Pustakovca otišli Blažinčić Nikole Ignac, Ivković Stjepana Đuro, Ivković Ivana Josip, Jančec Nikole Aleksa, Kramar Lovre Stjepan, Maltarić Blaža Luka, Mihocek Luke Katarina, Mihocek Bedenika Luka, Mihocek Josipa Terezija, Strahija Stjepana Pavao, Zelenić Franje Marija, Zelenić Blaža Ivan, Zelenić Blaža Melko i Zelenić Vinka Petar. Poginuli su Blažinčić Nikole Ignac i Kramar Lovre Stjepan. Za Ignaca Blažinčića nisu poznate okolnosti i mjesto pogibije.
Elektrifikacija sela bila je prva velika akcija koja je u selu vođena i koja je pokazala visoki stupanj solidarnosti i uzajamnosti. Nije nevažna i činjenica što je upravo te godine osnovano i Dobrovoljno vatrogasno društvo Donji Pustakovec. Sredstva za elektrifikaciju sela počela su se sustavno prikupljati još 1951. godine. Prva sabirna akcija u selu je provedena već 15. siječnja 1951. godine. Sredstva su namicana na različite načine. Na primjer sredstva od prodaje topola i joha, bundeva donirala je Poljoprivredna zadruga Sveti Juraj u Trnju. Radovi na elektrifikaciji sela završeni su početkom ožujka 1954. godine. Veliki dio tih radova obavili su sami mještani. Iz zapisnika i računa Odbora za elektrifikaciju vidljivo je da su svi poslovi vođeni javno, te da se pazilo na svaki dinar. Nabava bandera bila je najveći problem a voditelji akcije su putovali čak u Sloveniju kako bi što povoljnije nabavili bandere. Najveći dio elektromonterskih radova obavio je majstor Ladislav Horvat iz Čakovca. Pred nekoliko dana zavladala je velika radost u selima Donji Pustakovec, Juraj i Palinovec kada su mještani tih sela prvi puta u svoje kuće dobili električno osvjetljenje. Narod ovih sela radio je dobrovoljno, po najjačoj zimi na postavljanju električnih stupova. Za nabavu transformatora najviše zasluga imao je Stjepan Ivić, zastupnik u Saveznoj skupštini.
Zanimljivo je da je i 1953. godine prilikom popisa stanovništva Donji Pustakovec imao isti broj stanovnika kao i 1948. godine. Ukupno 345 stanovnika živjelo je u 69 domaćinstava. U jednom domaćinstvu prosječno je živjelo 5 stanovnika.
U Donjem Pustakovcu je 1955. godine svečano predan na upotrebu Društveni dom površine 330 m2. Bio je to veliki događaj u selu. Stvorene su normalne prilike za društveni život i za rad društvenih organizacija u selu.
Iz popisa stanovništva obavljenog 1961. godine vidi se da je u Donjem Pustakovcu živjelo 353 stanovnika, samo osam više nego u popisu od 1953. godine. Domaćinstava je bilo 75, šest više nego 1953. godine. Sada je u jednom domaćinstvu prosječno živjelo 4,71 stanovnika.
Godinu dana ranije obavljen je takozvani popis poljoprivrede. U Donjem Pustakovcu bilo je tada 69 poljoprivrednih gazdinstava koja su koristila 248 hektara obradivih površina, od toga 165 hektara oranica. U selu je bilo 104 grla radne stoke, te 111 krava i steonih junica. Bila je 51 krmača za priplod.
Još u kolovozu 1964. godine u centru sela je bila bara u kojoj su se kupale patke i guske. Međutim u selu je bilo izgrađeno nekoliko novih kuća. Počelo je s uređivanjem poljskih putova, dograđivan je Društveni dom, a vatrogasci su inicirali kopanje tri javna bunara.
Nakon elektrifikacije 1965. godine Donji Pustakovec je doživio još jednu veliku pozitivnu promjenu. Selo je dobilo asfalt izgradnjom ceste Čakovec-Letenje.
Iako nije bio raspisan referendum kao uobičajeno sredstvo prikupljanja sredstava za realizaciju neke velike akcije u Međimurju, mještani Donjeg Pustakovca su 1967. godine sami prikupili sredstva za izgradnju trafostanice i uređenje groblja. Selo je pored toga dalo i znatnu svotu novaca za asfaltiranje ceste Palinovec-Sveti Juraj u Trnju.
Na sjednici Općinskog i Privrednog vijeća općine Čakovec sredinom ožujka 1970. godine donesena je Odluka koja je zamijenila urbanistički plan i po kojoj su se naselja Donji Pustakovec i Sveti Juraj u Trnju mogla širiti samo južno od ceste Čakovec – Letinski most. U Donjem Pustakovcu je tada stvorena mogućnost za otvaranje dviju novih ulica.
Tih su godina poljoprivrednici u selu nabavili prve traktore i započeli proizvodnju kao kooperanti pojedinih firmi. Kooperacija je zaustavila odlazak na privremeni rad u inozemstvo.
Godine 1971. Donji Pustakovec je imao 365 stanovnika, 181 muških i 184 ženskih koji su živjeli u 85 domaćinstava. U selu je bilo 89 stanova. Stalno je bilo zaposleno 45 stanovnika, od toga 9 u inozemstvu. Selo je pripadalo Mjesnoj zajednici Sveti Juraj u Trnju. U selu je bilo 5 konja, 224 goveda i 392 svinje.
Na inicijativu mještana 1977. godine je čakovečki Trgocentar adaptirao i proširio prodavaonicu prehrambeno-mješovitom robom. Znatno je povećan prodajni i skladišni dio prodavaonice, te je izgrađen sanitarni čvor koji do tada nije postojao. Selo je time dobilo moderno uređenu i dobro opskrbljenu prodavaonicu.
Godine 1981. Donji Pustakovec je imao najviše stanovnika u svojoj povijesti, čak 395.
Telefon je u selo uveden 1985. godine.
Već 1991. godine broj je opao na 390 stanovnika, a popis stanovništva obavljen 2001. govori da je u Donjem Pustakovcu samo 334 stanovnika.
Još 1990. godine Donji Pustakovec se izdvojio iz mjesne zajednice Sveti Juraj u Trnju i osnovao svoju mjesnu zajednicu. Jedina društvena organizacija u mjestu bila je DVD Donji Pustakovec. Mjesna zajednica Donji Pustakovec odmah je prionula obnovi Društvenog doma i opremi kuhinje kako bi se tu mogle organizirati mjesne svečanosti i svadbe. Proširena je i telefonska mreža.
Treći veliki komunalni događaj u Donjem Pustakovcu dogodio se 1995. godine kada je uveden javni vodovod. Izgrađen je 1861 metar sekundarne vodovodne mreže čime je omogućen priključak zdrave vode najvećem broju seoskih domaćinstava.
Godine 1996. asfaltirano je igralište za mali nogomet i košarku i selo je dobilo plin.
2000. godine izgrađeno je autobusno stajalište, a 2002. godine rekonstruiran je asfaltni plašt ulica.
Gradnja kapele Blažene Djevice Marije Kraljice započela je 2003. a završena je 2004. godine. Odbor za gradnju činili su predsjednik Mladen Čonka i članovi Vlado Ivković, velečasni Darko Kelemenić, Stjepan Kramar, Ivica Sinković, Franjo Srnec i Branko Vadlja.
Iste 2003. godine izrađena je projektna dokumentacija za kanalizaciju.
U Domovinskom ratu 1991. – 1995. godine aktivno su sudjelovali brojni stanovnici Donjeg Pustakovca. Pripadnici 54. samostalne pješadijske bojne bili su Barić Valenta Željko, Kos Pavla Dražen, Kramar Franje Stjepan, Molnar Adam, Strahija Tome Tomica, a pripadnici 34. inženjerijske bojne Barić Valenta Zdravko, Brisar Antuna Anđelko, Strahija Dragutina Mladen, Strahija Vladimira Vlado i Švenda Dragutina Josip.
U postrojbama MUP-a borili su se Miljenko Maček i Branko Pankasz, dok su pripadnici bivše teritorijalne obrane Čakovec bili Babić Josipa Franjo, Blažeka Antuna Ivan, Blažinčić Josipa Stjepan, Blažinčić Stjepana Vladimir, Blažinčić Josipa Željko, Borković Luke Dragutin, Čonka Stjepana Mladen, Kramar Josipa Slavko, Molnar Josipa Josip, Vadlja Mije Branko, Vidović Luke Franjo, Vincek Stjepana Đuro i Zadravec Rudolfa Josip.
Nitko od njih srećom nije poginuo.
ŠKOLSTVO
Učenici iz Donjeg Pustakovca oduvijek su u školu polazili u Sveti Juraj u Trnju, a stanovnici Donjeg Pustakovca u skladu sa svojim mogućnostima participirali u troškovima gradnje i održavanja školske zgrade i u troškovima nastave. Takve su prilike bile od samog početka sustavne i organizirane školske obuke na prostoru župe sa sjedištem u Svetom Jurju u Trnju.
Između 2 svjetska rata dublji trag u Donjem Pustakovcu ostavili su svojim radom učitelji iz Svetog Jurja u Trnju Stjepan Haramina i Josip Hefinger.
Godine 1945. Donji Pustakovec pripao je školskom području Osnovne škole Sveti Juraj u Trnju. Raspored školskih područja u općini Donji Kraljevec bio je 1956. godine vrlo kompliciran. Osmogodišnja škola u Hodošanu je obuhvaćala učenike od I. do VIII. razreda iz Hodošana i Donjeg Hrašćana, a do otvaranja VII. razreda u Palinovcu i učenike VII. i VIII. razreda iz Palinovca, Svetog Jurja u Trnju i Donjeg Pustakovca. Šestogodišnja škola iz Palinovca obuhvaćala je učenike od I. do VI. razreda iz Palinovca i učenike VII. i VIII. razreda iz Svetog Jurja u Trnju i Donjeg Pustakovca. Narodna četverogodišnja škola u Svetom Jurju u Trnju obuhvaćala je učenike od I. do IV. razreda iz Svetog Jurja u Trnju, Donjeg Pustakovca i Čehovca.
KULTURA
Još 1935. godine u Donjem Pustakovcu je osnovana Seljačka sloga. Imala je folklornu sekciju i pjevački zbor. Koliko se dobro i ozbiljno radilo, govori i činjenica da je Seljačka sloga iz Donjeg Pustakovca nastupala u Donjem Kraljevcu 1937. godine na Smotri seljačkih sloga Međimurja gdje se obavljao izbor za državnu Smotru seljačkih sloga u Zagrebu. Osnivač Ogranka seljačke sloge u Donjem Pustakovcu bio je Ivan Horvat. Umjetnički voditelj bio je jedno vrijeme Florijan Andrašec, kantor iz Dekanovca.
Tamburaški orkestar “Rinači” osnovali su 1937. godine članovi Lovačkog društva. Svirali su, pored ostalih u “Rinačima” Ladislav Meglić, Melko Meglić, Stjepan Meglić, Ivan Marcinjaš i drugi. Orkestar je djelovao do 1970. godine. “Rinači” su bili inicijatori organiziranja “Fašenjskih priredbi” još uoči II. svjetskog rata. Tada je u selu osnovan “Fašenjski odbor” kojega su popularno zvali “Neveljano društvo”. Priređivale su se povorke maskiranih mještana, te predstave na otvorenom, a kasnije na pozornici Društvenog doma. Predstave su bile izvorne, pune humora, inspirirane događajima u selu. “Fašenjske priredbe” postale su tradicionalne i mještani ih pažljivo njeguju i danas.
Omladinsko kulturno-
Još 1977. godine omladinska je organizacija mjesta nabavila opremu i u Društvenom domu osposobila prostoriju za fotolaboratorij. Bila je namjera da se osnuje i aktivno djeluje Foto-
Djelatnosti nekadašnjeg OKUD-
Osobitu važnost žene Donjeg Pustakovca poklanjaju uređenju svoga mjesta dajući i time doprinos razvoju ekološke svijesti. Djelatnost Aktiva žena od osobite je važnosti za ukupni društveni život sela. Upravo na njihov poticaj ponovo je u selu osnovan tamburaški orkestar “Pustakovski biseri” koji je prvi javni nastup imao na godišnjoj skupštini Aktiva žena 2. veljače 2004. godine.
U Donjem Pustakovcu je desetljećima djelovala mjesna organizacija Crvenoga križa osnovana 1946. godine. Organizacija je radila do 1992. godine. Glavna aktivnost bila je dobrovoljno davanje krvi. Organizirano je i održano i niz predavanja za mještane iz različitih područja medicinske znanosti i prakse. Ekipa Crvenog križa iz Donjeg Pustakovca sudjelovala je na brojnim natjecanjima, a uvježbavao ju je dr. Stjepan Besednik, liječnik u Donjem Kraljevcu. Predsjednice Crvenog križa bile su Marija Jančec, Krznar Terezija, Katarina Herman (1980. –
VATROGASTVO
DVD Donji Pustakovec je osnovan 13. kolovoza 1951. godine. U času osnivanja imao je 21 člana. Osnivači društva bili su Leonard Ivković, Stjepan Logožar, Ivan Jančec, Mijo Strahija, Franjo Ivković, Ivan Đure Srnec, Ivan Ivković, Josip Ivana Kramar, Josip Petra Kramar, Ivan Kramar, August Mihocek, Melko Zelenić, Mijo Blažinčić, Drago Švenda, Ladislav Meglić, Ivan Luke Srnec, Ivan Mihocek, Luka Mihocek, Ivan Švenda i Josip Blažinčić.
Međutim, prva ručna štrcaljka nabavljena je još 1928. godine, a mještani su je nabavili na vlastitu inicijativu i vlastitim sredstvima. Agregat i komplet cijevi nabavljeni su 1958. godine. Prvo vozilo kupljeno je 1970. godine, a prikolica za opremu 1971. godine. Novi moderni agregat marke “Ziegler” nabavljen je 1970. godine, a vatrogasni kombi 1983. godine. Za potrebe protupožarne zaštite još 1955. godine u selu je bilo iskopano osam javnih bunara. Vatrogasni dom izgrađen je 1956. godine, a vatrogasno spremište 1978. godine.
DVD Donji Pustakovec je, kao jedina društvena organizacija do ponovnog osnivanja Aktiva žena, bio aktivan u svim akcijama kojima se nastojalo poboljšati uvjete života u selu. Osobito se istakao u elektrifikaciji, uređenja trgovine, izgradnji zgrade OŠ u Svetom Jurju u Trnju ili pak u akciji uvođenja telefona u mjestu. Prigodom proslave 50. obljetnice rada 2001. godine. DVD Donji Pustakovec je dobio svečanu zastavu, dar firme “Međimurje plin” iz Čakovca i kip sv. Florijana, dar vatrogasne zajednice općina Donji Kraljevec i Goričan.
Na svečanosti kojoj su bila nazočna sva vatrogasna društva Vatrogasne zajednice općina Donji Kraljevec i Goričan, vatrogasci DVD-
SPORT
Donji Pustakovec nikad nije imao registrirani sportski klub. Mladići su nogomet uglavnom igrali u NK “Trnje” iz Svetog Jurja u Trnju ili u NK “Mladost” iz Palinovca. Ipak, i bez registriranog kluba bilo je generacija koje su redovno igrale prijateljske nogometne utakmice. Oko 1950. godine nogometaši Donjeg Pustakovca uspješno su nastupali pod imenom “Napredak”, a osamdesetih godina 20. stoljeća pod imenom “Nikud nikam”. Sredinom sedamdesetih godina najbolji stolnotenisači u OŠ Hodošan bili su iz Donjeg Pustakovca.
SAKRALNI OBJEKTI
Poklonac Blažene Djevice Marije Kraljice
Zbog prometa poklonac je sedamdesetih godina 20. stoljeća premješten tridesetak metara južnije od nekadašnje lokacije. Stari poklonac bio je podignut 1875. godine. U novi poklonac, na menzu koja je obrađena mozaikom akad. slikara Vladimira Meglića, smještena je stara grupa Presvetog Trojstva. Poklonac je otvoren s tri strane, a dijelovi pokrajnih zidova ukrašeni su mozaicima. Ulaz čuva niska ograda. Poklonac je 2003. godine srušen i na njegovu je mjestu započela gradnja kapele Blažene Djevice Marije Kraljice.
Pil Majke Božje Škapularske
Pil su 1906. godine podigli Marija Farkaš i Stjepan Srnec. Na kulomni pila je mađarski natpis o donatorima, te datacija. Pil je bio srušen i teško oštećen u prometnoj nezgodi. Obnovio ga je krajem devedesetih godina 20. st. akad. kipar, restaurator Stjepan Jerković.
Raspelo
Visoko kameno raspelo podignuto 1904. godine. Nalazi se preko pruge kod današnjeg peradarnika. Tekst na postamentu glasi: “OVO JE PODIGNJENO NA ČAST RASPETOM JEZUŠU I MARIJI PO SZERNECZ ISTVANU I NJEGVI TOVARUŠICI PENTEK MARIJI I FARKAŠ KATALENI. HVALJEN BUDU JEZUŠ I MARIJA 1904.”
Kapela Blažene Djevice Marije Kraljice
Kapelu je otvorio i posvetio 22. kolovoza 2004. godine varaždinski biskup msgr. Marko Culej. Na velikoj svečanosti uoči posvete kapele u svom govoru župnik Darko Kelemenić istaknuo je veliki doprinos mještana i društvenih organizacija Donjeg Pustakovca, Općine Donji Kraljevec i Međimurske županije, zatim obrtnika, javnih i privatnih poduzeća i niza dobrotvora koji su financijskim sredstvima i radom pomogli da se u Donjem Pustakovcu sagradi takav sakralni objekt. Čitav posao uspješno je vodio Odbor za gradnju. Kapela je dimenzija 15 x 7,5 metara i ima apsidu. Visina kapele zajedno s tornjem je 12,5 metara. Kapela ima sakristiju. Od 2004. godine u selu je uvedeno novo proštenje Blažene Djevice Marije Kraljice prve nedjelje iza 22. kolovoza.
PLEMSTVO
Wolfgangus Zmeilovich se 1718. godine spominje kao posjednik u Donjem Pustakovcu, Totovcu, brijegu Bračovec i Vukanovec. U Donjem Pustakovcu je imao 6 kmetova od kojih su četvorica držala 1/16 i dvojica 1/8 selišta. Za 200 forinti je 1696. godine od markiza de Prie Turinettija kupio dva kmetska selišta u Belici. U pismu Anne Maria Pignatelly Althan iz 1742. spominje se da je Franciscus Zmeilovich, sin Wolfganga bio sumalista markiza de Priea s posjedom i u Križovcu. Kao posjednik u Križovcu spominje se i 1760. godine. Zmeilolovići su u Međimurje došli kao sumalisti grofova Zrinskih. Još 24. svibnja 1652. godine Petar Zrinski založio je svoju kuriju Zokovec radi duga Ivanu Zmeilovichu, poveljom izdanom u Ozlju. Kristofor Zmeilovich je 1670. godine bio prefekt grada Ozlja. Katarina Zmeilovich bila je prabaka Franje i Antuna Kukuljevića, oca i strica Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Plemićka obitelj Selley (Šeli) spominje se kao posjednik u Donjem Pustakovcu 1760. godine. Na čelu obitelji bio je Ladislav Selley, fiscalis regalis (kraljevski odvjetnik). Spominje se i 1770. godine. Godine 1786. spominju se braća Josip i Franjo Selley. Franjo se navodi kao plemićki podsudac sa sjedištem u Pribislavcu. Obitelj je inače u Međimurje došla iz Sojtora u Mađarskoj. Prvi Selley koji se spominje u povijesti Međimurja bio je Gyorgy (Juraj) Selley. On se od 1666. do 1671. godine spominje kao Legradski kapetan.
Godine 1848./1849. Rozalija pl. Csertan, udova Kalmana pl. Selley, živjela je kao vlastelinka u Donjem Pustakovcu. Imala je posjed od 5 i 5/8 selišta ( oko 200 jutara oranica i livada). U vezi s obitelji Selley vežu se i dramatični događaji iz 1848. godine. Nakon što su hrvatske postrojbe bana Jelačića ušle 11. rujna 1848. u Međimurje i zaposjele ga, za vladinog povjerenika u Čakovcu postavljen je Aleksandar Šimunčić, podžupan Županije varaždinske. Šimunčić je naredio dotadašnjem mađarskom kotarskom predstojniku (velikom sucu) Selley pl. Laszlu, vlastelinu u Donjem Pustakovcu, da sazove u Čakovec predstavnike svih međimurskih općina kako bi iskazali svoju lojalnost novoj hrvatskoj vlasti. Kako je Selley na sastanak pozvao birove i sebi i Mađarima privržene osobe, na sastanku je došlo do sukoba i teških riječi. Naime, i Selley je u uvodnom slovu istaknuo da je hrvatska vojska protuzakonito ušla u Međimurje, te da su oni već dali prisegu vjernosti mađarskom kralju i da nikakvu drugu vlast ne priznaju. Na rubu incidenta Šimunčić je prekinuo sastanak uvidjevši da mu je Selley podvalio, jer na sastanku nisu bili nazočni autentični stanovnici Međimurja.
Nakon okršaja kod Hodošana 17. listopada 1848. godine brigada mađarskog generala Perzela se ulogorila na prostoru između Hodošana i Svetog Jurja u Trnju. Drugog jutra Perzel je krenuo prema Čakovcu gdje je stigao oko 12 sati. Pukovnik Gaspar, zapovjednik druge mađarske kolone je u Čakovec sa svojom brigadom, preko Preloga, stigao u kasnim poslijepodnevnim satima. Kada je saznao da je u Čakovec sa svojom brigadom stigao pukovnik Gaspár, stari barun Ivo Knežević, vlastelin u današnjem Šenkovcu, požurio je iz Svete Jelene, kako bi pozdravio svog nekadašnjeg ratnog druga. Došavši do Starog grada, baruna Kneževića napali su neki čakovečki građani tvrdeći da je hrvatski špijun. Od razjarenih ljudi koji su ga htjeli ubiti spasili su ga mađarski vojnici koji su ga po Perzelovoj naredbi uhitili i zatvorili u Starom gradu. Saznavši što se dogodilo, barunica Knežević zatražila je od generala Perzela da joj muža pusti na slobodu. Perzel je to bio spreman učiniti tek kada Hrvati puste na slobodu mađarskog kotarskog predstojnika u Međimurju Laszlas Selleya koji je bio zatvoren u Varaždinu. Selley je bio uhićen 5. listopada kod Legrada gdje je bio u društvu s legradskim općinskim načelnikom i općinskim bilježnikom. Hrvatske su vojne vlasti protiv njega vodile istragu, a bio je osumnjičen za špijunažu. Tada je barunica Knežević krenula u Varaždin kako bi ishodila obustavu istrage i puštanje Selleya na slobodu. Međutim, u Varaždinu su već znali što se dogodilo te su Selleya pustili, a barunica Knežević srela se s njim 20. listopada kod varaždinskog mosta. Perzel je tada pustio na slobodu baruna Kneževića.
Godine 1861. Laszlo pl. Selley vodio je delegaciju zajedno s Franjom pl. Gabelichem u Zalaegerszeg da pozdrave velikog župana nakon što je Međimurje ponovno pripalo Mađarskoj.
Iako se članovi plemićke obitelj Bedeković već 1790. godine prestaju spominjati kao posjednici u Međimurju, pouzdano je da je do 1840. godine u Donjem Pustakovcu živjela i tu imala posjed Alojzija pl. Bedeković.
OBRTNIŠTVO I PODUZETNIŠTVO
Obrtom su se nakon II. svjetskog rata u Donjem Pustakovcu bavili: