Međimurje je oduvijek bilo kontaktno područje različitih kultura i naroda, te prirodnih geografskih, gospodarskih i državnih cjelina, a prostor općine Donji Kraljevec je u prometno-geografskom smislu tu bio od prvorazredne važnosti. Ta se važnost tranzitnog prometa može pratiti duboko u povijest, još u predrimska i rimska vremena, a potvrđena je u srednjem vijeku. Osobiti je značaj cestovnih komunikacija na prostoru današnje općine Donji Kraljevec bio u vrijeme intenzivnih borbi s Osmanlijama, u vrijeme djelovanja međimurskih vojvodata od 16 do 18. stoljeća. Cestovna je mreža u Međimurju oblikovana sredinom 18. stoljeća, u vrijeme kraljice Marije Terezije (1740. – 1780.). Kroz današnju općinu Donji Kraljevec vodila je državna cesta koja je Požun (Bratislavu) spajala preko Varaždina i Zagreba s lukom u Rijeci. Godine 1860. izgrađena je i puštena u promet željeznička pruga Budimpešta – Kotoriba – Čakovec- Pragersko. Ta je pruga magistralnog značaja, prva izgrađena na hrvatskom tlu, prošavši i Donjim Kraljevcem bitno izmijenila ukupne prilike. Autocesta Goričan – Zagreb na prostoru Općine Donje Kraljevec bila je dovršena 1997. godine.

Mjesto Donji Kraljevec pripada župi sa sjedištem u Draškovcu, a sva ostala mjesta u općini pripadaju župi sa sjedištem u Svetom Jurju u Trnju. U Donjem Kraljevcu je posve obnovljena kapela sv. Marije Magdalene i spremno čeka, zajedno s novoizgrađenim župnim dvorom, svoje proglašenje župnom crkvom.

Starije željezno doba koje u Međimurju traje od 8. do 5. stoljeća prije Krista ostavilo je prve tragove ljudskog života i na prostoru općine Donji Kraljevec. Krajem 8. i početkom 7. stoljeća sa sjevernih obala Crnoga mora u Panonsku nizinu i istočni predalpski prostor prodire konjanički ratnički narod Kimerijaca. To je kao posljedicu imalo znatan razvoj materijalne kulture te formiranje novih odnosa u društvu. Nagli uspon rudarstva, metalurgije i trgovine rezultirao je stvaranjem moćnog vladajućeg sloja rodovske aristokracije. O tome na najbolji način govore takozvani kneževski grobovi s vrlo bogatim grobnim prilozima pronađenim kod Goričana. Naselja su sada postala znatno veća nego u ranijim razdobljima i najčešće su osigurana utvrđenim obrambenim pojasom. Nalazi oružja, nakita i prekrasni, maštoviti oblici keramičkih posuda visoke umjetničke vrijednosti i kultne posude s pticolikim aplikacijama govore o, za to vrijeme, visokoj razini života u Međimurju. Tumuli starijeg željeznog doba posuti su oko današnjih naselja Goričan, Čehovec, Čukovec, Donji Mihaljevec, Hodošan i Dvorišće. To su grobovi pojedinačnog ukopa s obredom kremiranja. Pepeo spaljenog mrtvaca pohranio se u žaru oko koje su polagani grobni prilozi.

Krajem 4. stoljeća iz zapadne Europe na naš prostor došli su Kelti koji karakteriziraju novo vrijeme – mlađe željezno doba. Nakon što su Međimurje vojnički osvojili, tijekom vremena asimilirali su se sa starosjediocima, ilirsko – panonskim plemenima. Kelti su sa sobom donijeli tehnologiju kovanja željeza, odnosno termičke obrade te metala. Keltski keramičari i lončari prvi su na ovim prostorima upotrebljavali spororotirajuće lončarsko kolo. Grade se i novi tipovi naselja u znanosti poznati kao keltske utvrde. Zaštićene su snažnim zemljanim bedemima koji su ojačani drvenim palisadama. Kelti – točnije pripadnici jednog njihovog plemena imenom Tauriska, zajedno sa starosjedilačkim stanovništvom dočekali su i dolazak Rimljana u Međimurje.

Naravno, vrlo su zanimljive vijesti o etničkim skupinama na ovom prostoru. Grčki geograf Strabon (65. g. p. Krista – 24. g. po Kristu) u svom djelu “Geografija” spominje rijeku Dravu (Drabos) i plemena Panona. U “Monumentum Ancyranum” – svom političkom testamentu rimski car Tiberije ističe: “Plemena Panona, koje prije mojeg principata nikada rimska vojska nije posjetila, doveo sam, nakon njihova pokorenja od strane Tiberija Nerona, mojeg tadašnjeg pastorka i legata, pod vlast rimskog naroda i proširio sam granice sve do obala Dunava”. Plinije Stariji (23. – 79. godine po Kristu) pak piše da tamo gdje teče rijeka Drava žive Serreti, Serapilli, Iasi i Andizeti. Prema klasičnom filologu A. Mayeru u Međimurju su živjela plemena Serapilla, a njihovo ime govori da koriste “žitne jame”. Serapilli su prema tome, autohtono stanovništvo koje je, pomiješano s Keltima, dočekalo rimske osvajače.

Rimsko osvajanje i boravak Rimljana u provinciji Panoniji, u koju je bilo uključeno i Međimurje, ostavilo je značajne tragove materijalne i duhovne kulture. Tu su otkriveni ostaci jednog izuzetno intenzivnog života. Rimljani su u Međimurju sagradili ceste na već ranije poznatim i trasiranim pravcima. Jantarski put od Aquileie (Akvileje) preko Emone (Ljubljane), Celeie (Celja), Poetoviae (Ptuja) kroz brježni dio Međimurja i prijelaza preko Mure kod Halicanuma (Sveti Martin na Muri) vodio je na Savariu (Szombathely) i dalje prema sjeveru kroz takozvana moravska vrata do Baltika. On ujedno pokazuje i pravac rimskih osvajanja. U visini antičkog naselja Curta (Središče ob Dravi) odvajao se pravac koji je prolazeći kroz područje današnje općine Donji Kraljevec, preko Mure nastavljao do Aquincuma (Budimpešte). Dakle, dvije važne prometnice rimskog imperija, značajne za opću komunikaciju istoka sa zapadom, odvajale su se upravo na području današnjeg Međimurja.

Ovim pravcima, odnosno ovim putovima uz Rimljane ratnike prolazili su i rimski trgovci koji su dovozili keramiku, staklo, nakit i novac. Svoje su aktivnosti na prostoru Međimurja razgranali već u prvom stoljeću. Ratnici, putnici i trgovci antike kreću se dobro trasiranom mrežom putova. Očito su, pored magistralnih, u rimsko vrijeme u Međimurju izgrađeni i lokalni putovi. Naime, na čitavom međimurskom prostoru nailazi se na mnoštvo ostataka italske, galske ili pak robe germanskog podrijetla, osobito keramičkih i staklenih proizvoda.

U Muršćaku na lokalitetu Komparija, nedaleko graničnog prijelaza za Mađarsku, ubiciran je veći rimski lokalitet. Kako nisu obavljena arheološka istraživanja, pretpostavlja se da se radi o gospodarskom kompleksu, možda i odmorištu (mansio) uz  rimsku cestu. U neposrednoj blizini pronađena je i brončana statua boga Herkula koja se čuva u Muzeju Međimurja u Čakovcu.

Nažalost nema pisanih tragova o životu u Međimurju u vrijeme hrvatske narodne dinastije. Ipak, materijalnih dokaza ima, a njih su arheolozi našli u ranosrednjovjekovnim “grobljima na redove”. Jedno od takvih je u Svetom Jurju u Trnju. Radi se o nalazima takozvane bjelobrdske kulture.

U Svetom Jurju u Trnju su pronađeni grobovi na redove orijentirani u smjeru istok – zapad, s glavom okrenutom prema sunčevu izlasku. Iako u grobovima nije bilo nalaza u funkciji grobnih priloga, nađeno je mnogo nakita. Ističu se atraktivne ogrlice od raznolikih perli koje čine bušeni bijeli kauri pužići, glinene valjkaste perle te bušene perle od ametista koje su orijentalnog podrijetla. Nađen je i veći broj brončanih karičica s raskucanim završecima nalik slovu S.

Groblje u Svetom Jurju u Trnju pripada vremenu kasnog XI. stoljeća. U isto vrijeme nedaleko Dvorišća kraj Turčišća nastalo je nizinsko utvrđenje, točnije kružno gradište. Ono je, smješteno na sutoku Trnave i obližnjeg Crnog potoka, pružalo relativno dobru zaštitu stanovništvu okolnih naselja. Rezultati arheoloških istraživanja govore da je život u gradištu bio intenzivan od kraja XI. do kraja XIII. stoljeća. Samo utvrđenje bilo je opasano dvostrukim koncentričnim opkopima napunjenim vodom s obližnje Trnave. Pristup utvrđenju zbog močvarnog terena bio je moguć jedino sa jugozapada. Tu ga je čuvalo utvrđeno trapezoidno povišenje. Utvrđenje je, s drvenom palisadom i dvostrukim opkopima, te drugim preprekama, predstavljalo, doista, solidnu zaštitu. U samom utvrđenju pronađeni su brojni ulomci glinenih posuda, dio staklenog pehara, potkove, ostaci ognjišta, dosta građevnog materijala, ali i jasni tragovi gara koji govore o požaru koji je vjerojatno prekinuo život utvrde.

Međimurje se prvi puta u pisanim vrelima spominje početkom 13. stoljeća, točnije 1203. godine. Tijekom 13. stoljeća oformljena je većina današnjih međimurskih naselja, pa i trgovišta, a u različitim ispravama spominju se i brojni crkveni, plemićki i kraljevski posjedi. U središnjem dijelu tada šumovitog i močvarnog Međimurja nastala je i drvena utvrda Čakovec, a svoje ime duguje grofu Dmitru Čaku, vrhovnom dvorskom sucu i palatinu kralja Bele IV. Čakovec ubrzo postaje centrom Međimurja, a gospodari Čakovca drže se gospodarima Međimurja. Gospodari Čakovca i Čakovečkog vlastelinstva, ustvari cijelog Međimurja u 14. i 15. i 16. stoljeću moćne su obitelji Lacković, Celjski i Ernušt.

Nakon provale Mongola i njihova rušilačkog pohoda po Hrvatskoj 1242.

godine kralj Bela IV. nastoji obnoviti kraljevstvo te nagraditi one koji su mu pomogli u bijegu pred Mongolima. Mnogim trgovištima u Hrvatskoj daje privilegije slobodnih kraljevskih gradova, a plemićima dijeli imanja. Pored ostalih tada se spominje i posjed Rojc koji se nalazio na mjestu današnjih naselja Donji Kraljevec, Draškovec i Hemuševec. Spominju se i kmetska selišta – naseobine feudalnih podložnika. Jedno od njih nalazi se kod Jalše (Gelse) te mu granica na istoku dopire do imanja Goričan (Kerechen). Potok Jalša tekao je kraj Donjeg Kraljevca sjeveroistočno prema Goričanu. Prema tome to je selište bilo na prostoru današnjeg Donjeg Kraljevca. Na zapadu je dio tog imanja graničio s posjedom “Chenesa” koji bi mogao biti na prostoru današnjeg Čehovca.

U sporu oko međimurskog posjeda Vezmić 1239. godine točno se opisuju njegove međe. Taj se posjed protezao između rijeke Drave i potoka Sratke. Sratka je naziv za potok koji teče sjeveroistočno od sela Donji Pustakovec, Sveti Juraj u Trnju i Hodošan, te se kod Goričana ulijeva u Trnavu.

Još 1232. godine kao međimurski vlastelin spominje se grof Hodoš po kojemu je današnje selo Hodošan dobilo ime. Grof Tristan, sin bana Buzada bio je vlasnik posjeda “Rojc” koji se prostirao na području današnjih mjesta Donji Kraljevec, Hemuševec i Draškovec. Grof Tristan je dio svog posjeda “Rojc” kasnije darovao svom službeniku Egidiju.

Malo je povijesnih podataka o prostoru današnje Općine Donji Kraljevec iz 14. i 15. stoljeća. Povremeno se u pojedinim dokumentima spominju mjesta ili pak rimokatolička župa u Svetom Jurju u Trnju.

Krajem 15. stoljeća na prostoru Međimurja pojavljuju se prve pljačkaške skupine Osmanlija. Njihov dolazak označio je početak dugotrajne, vrlo teške i iscrpljujuće borbe za goli opstanak. U vojničkom, obrambenom smislu Čakovečko vlastelinstvo odnosno Međimurje je u 16. stoljeću pripadalo Ugarskoj krajini od Drave do Balatona. Od Mure do Kaniže, današnje Nagykanizse, organizirana je kanjiška ili bajčavarska (Bajcsavar) granica. Nakon pada Sigeta u Osmanlijske ruke 1566. godine to je postao posve nezaštićeni odsjek granice. Tadašnji feudalni gospodar Međimurja grof Juraj IV. Zrinski ujedno istaknuti vojni zapovjednik na granici, ubrzano je 1573. godine nastavio graditi obrambeni sustav bajčavarske granice, koji je započeo njegov otac Nikola Zrinski Sigetski.. Osobito utvrde Legrad, i Molnari, te još 6 kaštela. U isto vrijeme radi posebne zaštite svojega Međimurja gradi i 22 čardaka na desnoj obali rijeke Mure. Padom tvrđave Kaniže 1600. godine u ruke Osmanlija Međimurje je postalo najistureniji dio granice.

Jurju IV. Zrinskom bilo je posve jasno da ako želi sačuvati Međimurje.

1 Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb 2001., str. 95

su se u Međimurju vojvodati (Voivodatus), judikati (Judicatus) i španati (Spanatus). Vojvodata je bilo tri, judikata pet, a španata dva. Pored toga posebne uprave jedinice bile su trgovišta Čakovec, Prelog, Mursko Središće, Štrigova, Nedelišće i Legrad, jedno vrijeme i Podturen, te sedam brježnih kotara u gornjem Međimurju. Središnja uprava vlastelinstva bila je u Čakovcu.

Kartografska vrela izuzetno su važna jer potvrđuju arhivske podatke, te rezultate arheoloških istraživanja. Za Međimurje je to osobito važno jer su se naši preci u 16. i 17. stoljeću našli na prvoj crti bojišnice s Osmanlijama. Naime, u današnjoj Nagykanizsi bilo je sjedište turskog pašaluka. Obrana Međimurja još je u drugoj polovini 16. stoljeća organizirana posve identično kao na prostoru Vojne krajine. U Međimurju su bili organizirani vojvodati kao vojne upravne jedinice sa sjedištima u Novakovcu, Goričanu i Kotoribi,  objedinjeni u Legradskoj kapetaniji. Od mjesta današnje Općine Donji Kraljevec u Vojvodatu Goričan nalazilo se mjesto Hodošan. Selo Đurđijanec koje se nalazilo na prostoru između Goričana, Hodošana i Donjeg Kraljevca bilo je uništeno u jednom turskom prodoru u Međimurje 1660. godine. Dio preživjelih stanovnika Đurđijanca preseljen je u Donji Kraljevec.

Međimurje je u drugoj polovini 17. stoljeća imalo površinu od 881,4 četvorna kilometra. Uz vojvodate, Čakovečko vlastelinstvo je, reorganizirajući upravu, imalo i 15 judikata i španata sa sjedištima u Donjoj Dubravi, Donjem Kraljevcu, Subotici, Ivanovcu, Prelogu, Nedelišću, Podbrestu, Slakovcu, Štrigovi, Svetom Martinu na Muri (Pomorju), Svetom Jurju na Bregu (Lopatinec), Selnici, Zebancu, Murskom Središću, Krištanovcu i Domašincu.

Judikat Donji Kraljevec – Judicatus Also Krallyocz – u prvo su vrijeme činila sela: Villae ejusdem (selo ovdje – Donji Kraljevec), Hudossan, Also Pusztakovecz, Gyurgyanecz, Chehovcz, Oporovcz, Hemussoncz. Kasnije su sela Hodošan i Đurđijanec (Gyurgyanecz) ušla u sastav Vojvodata Goričan.

Nakon sloma zrinsko-frankopanskog ustanka 1670. godine Čakovečko je vlastelinstvo bilo podijeljeno na dva dijela. Jednom je polovicom, onom konfisciranom, upravljala komora iz Graza, a drugom grof Adam Zrinski, sin bana Nikole Zrinskog Čakovečkog. Nakon njegove smrti u bitci kod Slankamena 1691. komora je preuzela i njegovu polovicu vlastelinstva

Kada su vojnici – seljaci početkom 18. stoljeća izgubili svoju funkciju, zadržali su i dalje svoje privilegije. Iako više ne obavljaju službu, ne plaćaju porez kao podložnici. Moraju plaćati samo zakupninu,  a to je tek 15 do 20 posto kmetskih obveza. Dio njih čak nije htio niti to plaćati, već su se odselili na novu granicu koja se prema Osmanijama formira uz rijeku Savu..

U Vojvodatu Goričan selo Hodošan plaćalo je 1729. godine 125 forinti najma. Posjede u najmu, osmine i šesnaestine selišta, držalo je 32 kućegospodara. Godine 1729. u selu se nabraja 8 libertina (slobodnjaka), 1786. godine u selu su 92 kuće, 105 obitelji, 808 stanovnika, od toga ženski spol 384, 7 obrtnika i trgovaca, te 48 kmetova.

Popisi stanovništva, popisi kraljevskog poreza odnosno dike s kraja 18. stoljeća, te ankete o stanju podložnika koje su rađene nakon urbarijalne reforme govore da je proces transformacije vojničkog sustava u međimurskim vojvodatima tekao polako i da je dio potomaka nekadašnjih vojnika – seljaka postupno pretvoren u kmetove. Tu refeudalizaciju odlično potvrđuje popis stanovništva koji je Zagrebački okrug, kojemu je pripala i županija Zala, proveo 1786. godine. U Međimurju je tada bilo 41.239 stanovnika koji su živjeli u 6.178 kuća. Kmetskih domaćinstava je bilo čak 2.572. Zanimljivo je da ih je najviše bilo u mjestima nekadašnjih vojvodata. Za ilustraciju u Belici 51, Domašincu 52, Donjoj Dubravi 62, Donjem Vidovcu 54, Gardinovcu 58, Goričanu 67, Hodošanu 48, a u Podturnu 50.

U vrijeme komorske uprave, te u vrijeme kada je Čakovečko vlastelinstvo bilo u najmu, došlo je do promjene upravne sheme. Među ostalim ukinut je judikat sa sjedištem u Donjem Kraljevcu. Kralj Karlo VI. darovao je Međimurje 1719. godine češkom grofu Mihalju Ivanu Althanu i njegovoj ženi Ani Mariji Pignatelly. Došavši u posjed Međimurja grof Althan je bio imenovan velikim županom Županije Zala. Stjepan Jesenski, komorski službenik 1720. godine je izradio iscrpno izvješće o stanju vlastelinstva. Čakovečko je vlastelinstvo, odnosno Međimurski kotar u upravnom smislu imalo slijedeće niže upravne jedinice:

I. 1. Judicatus Santi Michaelis (Mihovljan),

2. Judicatus Superior Hraschan (Gornji Hrašćan),

3. Judicatus Sztanetinecz (Stanetinec),

4. Judicatus sue Spanatus Magni Campi (Veliko Polje, danas Sveti Križ),

5. Spanatus Superior Kralovecz (Gornji Kraljevec),

6. Voivodatus Gorichan (Goričan),

7. Judicatus Nova Curia (Novi Dvori kod Hlapičine),

8. Judicatus Raczkanisa (Raskrižje),

9. Voivodatus Novakocziensis (Novakovec),

10. Voivodatus Kottoriensis (Kotoriba).

II. Oppida (trgovišta): Čakovec, Štrigova, Mursko Središće, Prelog, Legrad i Nedelišće.

III. Processus promontorium (brježni kotari): sedam brježnih kotara.

Spanatus seu judicatus Magni Campi (Španat ili judikat Veliko Polje, danas Sveti Križ) činila su mjesta i sela (villa):

1. Allodium dominale

2. Villa Totovecz

3. Villa Orehovicza

4. Brestzt seu Bodbreszt

5. Vullaria

6. Szoboticza

7. Benkovecz

8. Jurchicsevecz seu Jurchovecz

9. Palovecz

10. Sztrelecz

11. Drasimerecz

12. Torchicz cum Dvorische

13. Inferior Hraschan

14. Inferior Kralovecz

15. Palinovecz

16. Sanctus Georgious in Spinis

17. Inferior Pusztakovecz

18. Draskovecz

19. Drusilocz Altarecz Sancta Maria

20. Opporovecz

21. Inferior Mihalovecz

22. Czirkovlan

23. Chehovecz

24. Ottok

25. Szvetossinecz

26. Villa Csukovecz

27. Villa Hemusovecz

Od kartografskih vrela iz 18. stoljeća osobito su zanimljive dvije karte domaćih autora. Jedna je karta Međimurja priora pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni Josipa Bedekovića tiskana u njegovoj knjizi “Natale solum…” 1752. u Bečkom Novom Mjestu, a druga je karta Zaladske županije geometra Ivana pl. Tomašića iz 1792. godine. Na objema kartama su ucrtana sva mjesta današnje Općine Donji Kraljevec.

U vremenu od 1785. do 1791. Zaladska županija je bila u sastavu Zagrebačkog okružja. Međimurje je tada imalo hrvatsku administraciju. Temeljiti službeni popis stanovništva u Međimurju završen je u veljači 1786. godine, te je izdan dokument pod naslovom Sumarium totius impopulationis in Processu Insulano post perectam pro anno 1786. Tada je u Međimurju bilo 6178 kuća, 6696 kršćanskih obitelji, 1 židovska obitelj, 52 svećenika i redovnika, 225 plemenitih, 24 časnika i preštimanih (činovnika), 1130 purgari u varašu i meštri po ladaju, 2572 muža (kmetova), 3585 građana, obitelji i rođaka građana i obrtnika, 4465 željara i sličnih, 26 vojnika i 1058 ostalih. Ukupno je bilo 41.233 kršćana i 6 židova, dakle Međimurje je brojilo 41.239 stanovnika. Stranaca različite provenijencije bilo je ukupno 973. U popisu se nalazi svih tadašnjih 125 međimurskih naselja.2

Na prostoru današnje Općine Donji Kraljevec u svih šest mjesta bilo je ukupno 313 obitelji, odnosno 2206 stanovnika koji su živjeli ukupno u 270 kuća. Jedna obitelj imala je prosječno 7,05 članova, dok je u jednoj kući prosječno živjelo 8,17 ljudi. Na jedanom četvornom kilometru prosječno je živjelo 61,27 stanovnika. Najveće mjesto bilo je Hodošan s 105 obitelji, 92 kuće i 808 stanovnika. Najmanje selo bilo je Donji Pustakovec s 17 obitelji, 14 kuća i 128 stanovnika.

Inače, carska je komora zbog velikih troškova rata s Osmanlijama još 1695. godine prodala Čakovečko vlastelinstvo (Međimurje) markizu de Prye. Poradi nesređenih prilika, jer je u Međimurje u dva navrata dolazila ustanička vojska Franje II. Rakoczyja  (unuka Petra Zrinskog) koja je čak zaposjela i čakovečku tvrđavu, markiz de Prye je Međimurje zamijenio za posjede u Istri. Jedno kraće vrijeme Čakovečko je vlastelinstvo u zakupu držao grof Ivan Čikulin, a 1719. godine kralj Karlo VI. darovao ga je češkom grofu Mihalju Ivanu Althanu i njegovoj ženi Ani Mariji Pignatelly. Postavši velikim županom Županije Zala, grof Althan je Međimurje otrgnuo od Hrvatske i utjelovio Mađarskoj. U sastavu Županije Zala ono će ostati do 1785. godine. Od 1785. do 1791. bilo je u Zagrebačkom okružju. Od tada do 1848. ponovno u Zaladskoj županiji kada će ga Hrvatskoj ponovo priključiti ban Josip Jelačić.

U vrijeme gospodstva grofova Althana Međimurje je 1738. godine pogodio razorni potres i nanio velike štete svim sakralnim objektima, fortifikacijskim objektima, plemićkim dvorovima i kurijama, a osobito je teško oštetio čakovečki Stari grad.

Grofovi Feštetići gospodarili su ogromnim Čakovečkim vlastelinstvom 132 burne godine (1791. – 1923.) u kojima ne samo što se slomio feudalni i posve izgradio građanski društveni sustav, nego je Međimurje u nekoliko navrata mijenjalo nacionalne administracije. Bili su posljednji feudalni gospodari Čakovečkog vlastelinstva.

U ratu s Mađarima 1848. godine hrvatska je vojska bana Jelačića ušla u Međimurje i pripojila ga Hrvatskoj. Međimurje je 1848. godine imalo 7 trgovišta i 96 sela. Statistički podaci iz 1843. godine govore da je u Međimurju živio 53.061 stanovnik. Od toga su 26.202 bile žene. Ukupno 7.376 obitelji živjelo je u 6.557 kuća. Javnih službenika u Međimurju je bilo 80, obrtnika i trgovaca 895, kmetova 3.791, a želira i ostalih 9.121. Po vjeri, osim 295 luterana, 118 kalvina, 10 pripadnika grkokatoličke vjere i 206 židova, svi su ostali stanovnici bili rimokatolici. Prema shematizmu Zagrebačke nadbiskupije u Međimurju je 1848. godine, u 22 župe, živjelo ukupno 58.302 stanovnika. Župa Draškovec imala je 2.702 stanovnika, a župa Sveti Juraj u Trnju 3.590 stanovnika

Revolucionarna zbivanja koji će dokinuti feudalni sustav u Europi 1848. godine nezaustavljivo su se širila kontinentom. U Beču je srušen omrženi Metternichov režim. Formirana je nova vlada, car je obećao ustav, dao ukinuti cenzuru i proglasio slobodu tiska. Događaji u Beču pokrenuli su građanske snage u svim dijelovima Monarhije. Međutim, građanska revolucija 1848./49. u Habsburškoj monarhiji zbog višenacionalnog sastava stanovništva, bila je slojevitija nego u drugim državama Europe. Osim ukidanja institucija feudalnog sustava, u svim nenjemačkim zemljama javlja se i težnja za nacionalnim oslobođenjem.

Iako je Europa sa simpatijama gledala na revolucionarna previranja kod Mađara, držeći da su njihove težnje istinska borba sa slobodu, jednakost i bratstvo, mađarski je narodni pokret iznjedrio najgori nacionalizam koji je otvoreno zaprijetio svim ostalim, nemađarskim narodima krune sv. Stjepana, osobito Hrvatima.

Zaoštreni su odnosi između Beča i Pešte, Mađari su proglasili svoju samostalnost, te napokon i otcjepljenje od Monarhije. I između Hrvatske i Mađarske u međuvremenu su se odnosi zaoštrili do usijanja. U kolovozu započele su u Hrvatskoj pripreme za rat s Mađarima. Kotarski predstojnik u Međimurju bio je tada Sellyei (Šeli) Laszlo, vlastelin u Donjem Pustakovcu.

U rujnu 1848. godine u Varaždinu se okupljala hrvatska vojska za pohod na Mađarsku. Pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića u hrvatskoj vojsci okupljenoj u Varaždinu bilo je 51.117 vojnika, 1.902 konja i 48 topova. U ranim jutarnjim satima 11. rujna hrvatska se vojska približila mostu preko Drave. Pedesetak mađarskih vojnika koji su čuvali most odmah se razbježalo. Oko 8 sati i posljednje su hrvatske postrojbe prešle most. Prije toga hrvatska je vojska zamijenila svoje zastave. Do dolaska na Dravu nosili su hrvatske narodne zastave. Na Dravi su ih zamijenili carskim zastavama.

Hrvatska je vojska kroz Međimurje nastupala u tri kolone. Lijevom kolonom uz štajersku granicu, dakle prema Gornjem Hrašćanu i Macincu, snage oko 20 tisuća vojnika, zapovijedao je general Kempen. Desnom kolonom kojoj je cilj bio zaposjesti cijelo donje Međimurje i zaustaviti se u Kotoribi zapovijedao je podmaršal Hartlieb. Ta je kolona također imala oko 21 tisuću vojnika. Srednjom kolonom koja je išla preko Nedelišća na Čakovec zapovijedao je general Schmiedl. On je imao oko 11 tisuća vojnika i 1750 konja.

Hrvatskoj vojsci u Međimurju nitko nije pružio otpor. Mađari su pobjegli, pučka se straža raspala, a na čakovečkim tornjevima zavijorila je bijela zastava. Poslije kratkog boravka u Čakovcu, naređen je pokret u pravcu Letenya. Banska se vojska 14. rujna utaborila kod Hodošana, te se pripremila za prijelaz preko pontonskog mosta kojega su izgradile inženjerijske postrojbe generala Zeisberga, na Muri kod Letenya. Nitko Jelačićevoj vojsci nije pružio ozbiljnijeg otpora. Već idućeg dana, 15. rujna Hrvati su ušli u Nagykaniszu. U Nagykanizsi je bila osnovana i vojnička bolnica u kojoj je ležalo 60 ranjenih Hrvata. Mađarske gradske vlasti u Nagykanizsi su se otvoreno neprijateljski odnosile prema Hrvatima, odbijajući svaku suradnju. Mađari su u međuvremenu napadali hrvatske transporte, te hvatali Jelačićeve kurire. Jedno se vrijeme u Hrvatskoj uopće nije znalo gdje je i što se zbiva s hrvatskom vojskom u Mađarskoj. Kada je postalo izvjesno da maloj hrvatskoj posadi u Nagykanizsi prijeti pogibelj, general Antun Benko, zapovjednik graničnih postrojbi u Varaždinu, uputio je u Nagykaniszu potpukovnika grofa Alberta Nugenta s topovima i 500 vojnika. Kako su u stožer hrvatske vojske u Nagykanizsi stizale vijesti da se gradu približavaju mađarske postrojbe, potpukovnik Nugent se s hrvatskom posadom povukao i utaborio na židovskom groblju u Nagykanizsi. Već 3. listopada 1848. mađarske su postrojbe ušle u grad, te upale u bolnicu i poklale sve ranjene hrvatske vojnike. Nugent se odlučio povući prema Legradu. Na putu prema Legradu hrvatska je vojska bila napadnuta. Nakon što su se uspješno obranili Hrvati su zapalili sela Szent Miklos, Szurd i Žakanj iz kojih je bila većina onih Mađara koji su ih napali.

Cijela je Zaladska županija sjeverno od Mure došla pod vlast Mađara. Pojavila se opasnost da Mađari ponovno zauzmu i Međimurje i preko Drave provale u Podravinu. Za vladinog povjerenika u Međimurju postavljen je dotadašnji varaždinski podžupan Aleksandar Simonić. Podžupan Zaladske županije Oszterhuber Jozsef oštro je protestirao protiv uvođenja hrvatske uprave u Međimurju, te upozorio vladinog povjerenika Simonića na nepravde koje time nanosi narodu. Naime, postavljanje Simonića za vladinog povjerenika bio je vrlo jasni znak da ban Jelačić Međimurje više neće prepustiti Mađarima.

U isto vrijeme dok je glavnina hrvatske vojske pod zapovjedništvom bana Jelačića iz Mađarske prelazila u Austriju, u Međimurje je radi zaštite granice na Muri, poslano nekoliko hrvatskih, upravo unovačenih postrojbi takozvane narodne garde. Major Ljudevit Vukotinović, moslavački veliki sudac, sa svojom se križevačkom satnijom smjestio u Kotoribi. Zagrebačka županija poslala je u Međimurje dvije satnije. S jednom se u Čakovcu smjestio major Rubido, a s drugom u Donjem Vidovcu pukovnik Juraj Bornemissa. U Legradu je jednom satnijom graničara zapovijedao pukovnik Mirković, a u Donjoj Dubravi kapetan Glavaš sa dvije satnije Otočke pukovnije. Svim tim postrojbama u Legradu je zapovijedao general Bogović. Prvi mađarski napad na Legrad 7. listopada bio je uspješno odbijen.

General Perzel Móric je 14. listopada 1848. godine iz Veszprema javio vladinu  povjereniku Csányi Laszlu da će idućeg dana krenuti vojskom prema Nagykaniszi i “potražiti neprijatelja u Međimurju”, te usput utvrditi državne granice. Izvješća iz Međimurja i Varaždina Perzelu su jasno govorila da mu se u Međimurju neće nitko ozbiljnije suprotstaviti.

Mađarska vojska jačine dvije brigade, koja je dobila zadaću napasti Međimurje, prikupila se u Nagykanizsi. Čitavim pohodom zapovijedao je general Perzel Moric.

Perzel je neposredno zapovijedao i brigadom koja se iz Nagykanizse uputila prema Letenyu. Imala je oko 3200 ljudi i 8 topova. Drugom je brigadom, jačine oko 3700 ljudi i 6 topova, zapovijedao major Gáspár András. Brigada Gáspár krenula je iz Nagykanizse prema Kotoribi i prva započela borbena djelovanja.

Hrvatsku vojsku, odnosno narodnu gardu, u Kotoribi uhvatila je panika koja se prenijela i na ostale postrojbe u istočnom Međimurju. Osim rijetkih izuzetaka nitko nije pružio organizirani otpor Mađarima. Gotovo sve hrvatske postrojbe u neredu su se povlačile prema brodu kod Donje Dubrave.

Ipak glavni pravac mađarskog napada išao je iz Nagykanizse prema Letenyu, odnosno odatle prema Čakovcu. Brigadom je osobno zapovijedao general Perzel. Granicu na Muri između Kotoribe i Letenja branila je postrojba majora Rubida koji je upravo taj dan otišao u Varaždin. Hrvatskom je vojskom zapovijedao njegov zamjenik kapetan Šafran. Šafran je vidjevši da neće moći zaustaviti Mađare, krenuo sa svojom postrojbom od oko 800 vojnika prema Hodošanu kako bi se dohvatio glavne ceste i povukao se prema Čakovcu. Međutim, Mađari su razdvojili svoje postrojbe od kojih je jedan dio prije Hrvata uspio stići u Hodošan. U Hodošanu su vojnim bubnjevima napravili veliku buku kao da je u selu veliki broj vojnika. Drugim dijelom uspjeli su opkoliti Hrvate. Nakon kraće pucnjave Hrvati su istaknuli bijelu zastavu. U tom kratkom okršaju Hrvati su imali 8 mrtvih vojnika, a Mađari 4 mrtva vojnika i jednog mrtvog časnika. Mađarima se predalo čak 736 hrvatskih vojnika i sedam časnika. U ruke im je palo i preko 600 pušaka. U pomoć opkoljenim Hrvatima kod Hodošana krenuo je pukovnik Mamula s postrojbom od oko 60 dragona, ali se vratio prema Čakovcu, odnosno do kraja dana prešao je Dravu kod Varaždina.

Nakon okršaja kod Hodošana brigada generala Perzela se ulogorila između Hodošana i Svetog Jurja u Trnju. Drugog jutra Perzel je krenuo prema Čakovcu. Pukovnik Gašpar je u Čakovec sa svojom brigadom, preko Preloga, stigao u kasnim poslijepodnevnim satima. Kada je saznao da je u Čakovec sa svojom brigadom stigao pukovnik Gaspár, stari barun Ivo Knežević požurio je iz Svete Jelene, kako bi pozdravio svog nekadašnjeg ratnog druga. Tu su ga mađarski vojnici po Perzelovoj naredbi uhitili i zatvorili u Starom gradu. Saznavši što se dogodilo, barunica Knežević zatražila je od generala Perzela da joj muža pusti na slobodu. Perzel je to bio spreman učiniti tek kada Hrvati puste na slobodu mađarskog kotarskog predstojnika u Međimurju Sellyeija Laszla koji je bio zatvoren u Varaždinu. Sellyei je bio uhićen 5. listopada kod Legrada gdje je bio u društvu s legradskim općinskim načelnikom i općinskim bilježnikom. Hrvatske su vojne vlasti protiv njega vodile istragu, a bio je osumnjićen za špijunažu. Tada je barunica Knežević krenula u Varaždin kako bi ishodila obustavu istrage i puštanje Sellyeija na slobodu. Međutim, u Varaždinu su već znali što se dogodilo te su Sellyeija pustili, a barunica Knežević srela se s njim 20. listopada kod varaždinskog mosta. Perzel je tada pustio na slobodu baruna Kneževića.

Brzo zauzeće Međimurja iznenadilo je mađarsku vladu i samog generala Perzela. Dok je Perzel razmišljao da li da krene preko Drave, te ako krene kako da duboko prodre na hrvatski teritorij, vlada u Pešti je razmatrala mogućnost da se Perzelove postrojbe angažiraju na drugim bojištima. Podžupan Zaladske županije Joszef Oszterhuber osobno je zatražio od Lajosa Kosutha da Perzel s vojskom ostane u Zaladskoj županiji. Događaji u Međimurju i ukopavanje Mađara na Dravi uznemirili su glavni stožer hrvatske vojske u Zagrebu, te je u Varaždin hitno stigao podmaršal Franz Dahlen, zamjenik bana Jelačića, kako bi organizirao obranu.

Nakon pohoda na Ormož general Perzel je ocijenio da mu je položaj u Međimurju neodrživ. Zbog toga je 11. studenoga naredio pokret svoje vojske prema Letenyu. Nekoliko sati nakon što je mađarska vojska napustila Međimurje, zbog velikih voda izlile su se Mura i Drava te poplavile najveći dio Međimurja. Visoke vode Mure odnijele su brodove na Muri i improvizirani most kod Letenya, te su Mađari doista u posljednji čas napustili Međimurje.

Dan kasnije, 12. studenoga preko mosta na Dravi kod Varaždina u Međimurje su počele ulaziti hrvatske postrojbe pod zapovjedništvom generala Todorovića. Idućeg dana, 13. studenoga u Čakovec je ujahao podmaršal Dahlen. Zbog opće poplave u Međimurju i činjenice da su Mađari onesposobili prijelaze na Muri, hrvatska vojska nije gonila Mađare.

Nakon sloma mađarske revolucije 1849. godine i stabiliziranja političkih prilika u Monarhiji, Međimurje je ostalo u sastavu Hrvatske, tj. postalo je dijelom Varaždinske županije. Konačna odluka o njegovu statusu bit će, prema zaključcima vlade, donesena kasnije posebnim zakonom. Prema tome Međimurje je u sastavu Hrvatske bilo privremeno, a takvo faktično stanje Mađari su držali čistim provizorijem. S njime se nisu nikada pomirili.

Međimurje je, dakle, ušlo privremeno u sastav Varaždinske županije, osim Legrada koji je pripao Križevačkoj županiji, ali se i dalje držao dijelom Međimurja. U političkom smislu u prvo vrijeme Međimurje je činio Čakovečki kotar u rangu podžupanije s tri sudbena kotara: Čakovec, Prelog i Štrigova. Već 1857. godine Podžupanija Međimurje ima dva kotara i devet upravnih općina. Upravne općine preloškog kotara Prelog, Kotoriba, Hodošan i Sveta Marija.

Prema svim gospodarskim pokazateljima Međimurje je bilo najrazvijenije područje Varaždinske županije te jedno od razvijenijih u tadašnjoj civilnoj Hrvatskoj. Kotar Prelog imao je u isto vrijeme 235 obrtnika te 3465 zemljoposjednika, odmah do krapinskog kotara koji ih je imao 3566 – najviše u Hrvatskoj. Pored obrta i trgovine Međimurje je bilo izraziti stočarski kraj. Kotar Prelog imao je tada najviše konja (5153) i krava (9221) u Hrvatskoj.

Kao Podžupanija čakovečka Međimurje je bilo sastavnim dijelom Županije varaždinske do 1861. godine. Nakon pada Bachova apsolutizma Beč je pregovorima oko preuređenja Monarhije popustio ultimatumu Mađara i predao im hrvatsko Međimurje. Ono je pripojeno Mađarskoj. Mađari su hrvatsku administraciju u Međimurju ionako držali provizorijem, a u ovom etnički najčišćem hrvatskom kraju otvoren je proces grube i temeljite denacionalizacije, odnosno mađarizacije. Mađarski je jezik u Međimurju postao službenim, uveden je u sve urede, sudstvo, škole, a bilo je i pokušaja da se uvede i u crkvu. Mađari su godinama, bez uspjeha, nastojali Međimurje otrgnuti od Zagrebačke nadbiskupije i pripojiti ga mađarskoj Sombatheljskoj biskupiji. Svjesni da Međimurci nisu Mađari rano su iskonstruirali takozvani “međimurski narod” i “međimurski jezik”. U prilikama sustavnog odnarođivanja, siromaštva, emigracije, mađaronstva i kmetske pokornosti kao duhovne varijante, pojavila se ideja o potrebi domaće, međimurske hrvatske inteligencije koja će afirmirati svijest o pripadnosti Međimuraca hrvatskom nacionalnom korpusu i pripojiti ga matici zemlji.

Početkom 20. stoljeća Čakovečko vlastelinstvo grofova Feštetić iznosilo je skoro 32000 rali. Sjedište vlastelinstva bio je i dalje Čakovec a centralni marofi su bili i u Čakovcu, Svetom Roku, Novim Dvorima, Svetom Križu i Turšišću. Zu te centralne marofe ostali su marofi organizacijski bili vezani na slijedeći način:

I. Čakovec – uz njega su vezani majuri u Sv. Jeleni, Gornjem Hrašćanu i Polevama.

II. Sveti Križ – uz njega vezani su majuri u Orehovici i Palovcu

III. Novi Dvori – uz njega vezani su majuri Črna Mlaka, Štrukovec i Vratišinec, te vinogradi kod Banfija i Sv Margarete, odnosno na Kapelšćaku.

IV. Turčišće – uz njega vezani su marofi u Palinovcu, Belici, Roku, Malom Roku, Novom Roku, Remizu, Gornjem Kraljevcu, Slemenicama i Gardinovcu.

Ukupno je u Međimurju bilo 23 marofa Čakovečkog vlastelinstva. Vlastelinstvo je imalo i dva lovna područja sa sjedištem u Domašincu i Gornjem Mihaljevcu. U majurskoj obradi bilo je 10681 rali šume, 9605 rali oranica, 4750 rali pašnjaka, 3098 rali livada, 83 rala vrtova, 16 rali vinograda i 18 rali tršćaka. Vlastelinstvo je iznajmilo 517 rali oranica, 197 rali livada, 191 ral pašnjaka, 42 rala šume, 2 rala vrta i 1 ral vrbika. Na posjedu je bilo i 1980 rali neobrađenog zemljišta.

Vlastelinstvo je imalo patronat nad 10 međimurskih župa s pravom izbora župnika. Bile su to župe u Štrigovi, Svetom Martinu na Muri, Selnici, Svetom Jurju na Bregu, Subotici, Svetom Jurju u Trnju, Prelogu, Donjem Vidovcu i Legradu. Nakon što je ukinuta župa u Mihovljanu i preseljena franjevcima u Čakovec, vlastelinstvo je zadržalo patronat i nad čakovečkom župom, ali se nije uplitalo u izbor gvardijana samostana, odnosno čakovečkog župnika. Grof Eugen Feštetić stanovao je u neogotičkom dvorcu u Pribislavcu kojega je 1870. godine sagradio grof Juraj Feštetić.

Hrvatski je sabor 29. listopada 1918. godine raskinuo sve državnopravne veze s Austro-Ugarskom monarhijom. Međimurje je, međutim, ostalo izvan Hrvatske. Težak položaj Međimurja samo je još uvećala vojna konvencija koja je u Beogradu potpisana 13. studenoga između mađarske vlade i zapovjedništva savezničkih armija. Po njoj je demarkacionom linijom određena rijeka Drava, a ne rijeke Mura i Drava.

Na kraju I. svjetskog rata nezadovoljstvo najširih slojeva naroda u svim je zemljama Monarhije, u Hrvatskoj, pa i u Međimurju bilo golemo. Preživjelima je bilo dosta frontova, rata, blata, gladi i umiranja. Kada pak su po slomu frontova konačno došli svojim domovima, dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda, bolesti i smrti, razorene obitelji i korupcija. Bilo je naravno i onih koji su iskoristili rat i nagomilali bogatstvo. Oni ratne strahote nisu niti osjetili. Bili su to pomađarena ili mađarska gospoda birovi, bilježnici, različiti državni službenici, trgovci, odvjetnici, zemljoposjednici i zelenaši. Nije trebalo dugo da plane iskra bunta sa snažnim socijalnim i nacionalnim nabojem.

Preko noći vatra pobune zahvatila je čitavo Međimurje. Napadnute su općinske zgrade, žandarmerijske postaje, bilježnički uredi, vlastelinski dvorci, marofi, gostionice, dućani i kuće zelenaša. Početkom studenoga 1918. godine Međimurci su nastojali obračunati s onima koji su ih desetljećima sustavno izrabljivali i još ih pored toga pokušali odnaroditi i pretvoriti u Mađare. Taj se bunt, u kojem je zbačen mađarski jaram, ponegdje pretvorio u otvorenu pljačku. Međutim, tko bi takvoj situaciji kada se raspadao jedan vrijednosni sustav i s povijesne scene nestajala dotadašnja država, mogao odrediti mjeru i osigurati njegovo poštivanje. Mađari su se iz svih sela povukli u Čakovec i pokušali konsolidirati svoje redove, te povratiti ranije pozicije. U Čakovcu su osnovali svoje narodno vijeće i nastojali sačuvati vlast i imovinu.

U Svetom Jurju u Trnju 2. studenoga ustanici su pucali u prozore bilježnikove kuće. Idućeg dana upali su mu u stan, potpuno ga opljačkali, stvari mu raznijeli ili porazbijali, a općinske spise razvukli, razbacali i palili. Opljačkali su i kuću krčmarice Fischer.

U Donjem Pustakovcu ustanici su 4. studenoga opljačkali plemićki posjed dr. Alekse Szaba, umirovljenog predsjednika sudbenog stola u Veszpremu. Sve su stvari bile razgrabljene ili razbijene, a stoka ubijena ili odvedena. Idućeg dana, 5. studenog u prijepodnevnim satima zaustavio se kod sela vlak pun mađarskih mornara koji se vraćao u Mađarsku. Mornari su odmah krenuli u kažnjavanje pljačkaša koje su vodili Vid Jeđut, Tomo Jurčan, Filip Švenda, Đuro Kramar, Ivana Srnec i Tomo Mihac, svi iz Čehovca. Ljudi su se razbježali, ali su u općem metežu bile ubijene desetogodišnja Dragica Kovačić i osamnaestogodišnja Margareta Jurčec, obje iz Palinovca.

Župni dvor u Svetom Jurju u Trnju bio je u prvo vrijeme pošteđen pljačke jer je župnik Andrija Fischer očito nečim zadužio neke od kolovođa bunta. Dok su ustanici predvođeni ljudima iz Čehovca pljačkali plemićki dvor u Donjem Pustakovcu, u Sveti Juraj u Trnju su došli Hodošančani i mimo dogovora upali u župni dvor. Odveli su 2 konja i 7 krava te poručili da će ubrzo ponovno doći. Župnik Andrija Fischer koji se upravo bio vratio iz Varaždina, kamo je išao tražiti pomoć, najnužnije je stvari dao natovariti na kola i poslao ih u Prelog gdje su se prilike već stabilizirale. Zajednio s Đurom Vilovićem, kasnije poznatim piscem, koji se zatekao u župnom dvoru, župnik je pješke krenuo u Prelog u namjeri da se skloni kod svog prijatelja župnika Ivana Kuhara. U Prelogu župnika Fischera su potražili ljudi iz Čehovca predvođeni Tomom Kramarom i Lovrom Čavlekom i zamolili ga da se vrati u Sveti Juraj u Trnju, te da mu jamče sigurnost i povrat imovine i stvari. Fischer se, doista, s Vilovićem idućeg dana vratio u svoj župni dvor te su mu sve stvari i blago bili vraćeni.

Međimurski bunt nije bio samo socijalni istup naroda koji je skupo platio I. svjetski rat, već i sveopći narodni otpor mađarskoj vlasti te izraz nacionalne samosvijesti. Bio

je to otpor stoljetnom mađarskom ugnjetavanju, ali i narodni referendum za konačno priključenje Hrvatskoj.

Na čelu bitke za hrvatsku nacionalnu svijest i priključenje Međimurja Hrvatskoj bio je dr. Ivan N. Novak, publicist i političar rođen u Macincu. Kao član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu i predsjednik Narodnog vijeća za Međimurje, on je 1918. godine uporno radio na vojnom priključenju Međimurja Hrvatskoj. Pod zapovjedništvom potpukovnika Slavka Kvaternika i potpukovnika Dragutina Perka hrvatske su postrojbe na Badnjak, 24. prosinca 1918. godine zaposjele Međimurje i pripojile ga Hrvatskoj. Mirovna pak konferencija u Versaillesu, vodeći se principom samoodređenja naroda, odlučila je Međimurje dati Hrvatskoj, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon priključenja dr. Ivan N. Novak kao Građanski povjerenik za Međimurje ponovo je organizirao cjelokupni javni i politički život dajući mu snažni hrvatski nacionalni pečat. Jedan od bližih Novakovih suradnika bio je i Stanko Štefok iz Donjeg Kraljevca.

Početkom siječnja 1919. godine regent Aleksandar Karađorđević je pod pritiskom neposredne akcije seljačkih masa uputio proglas narodu. Proglas je objavljen u “Službenim novinama” i u njemu između ostaloga stoji: “Ja želim da se odmah pristupi pravednom rješenju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetski i veliki zemljišni posjedi. U oba slučaja zemlja će se podijeliti među siromašne zemljoradnike, s pravičnom naknadom dosadašnjim njenim vlasnicima”. Regent je navijestio da će se interesi seljaka zadovoljiti, ali je isto tako kompromisnom formulom pokušao zadovoljiti i veleposjednike. Posebna vladina komisija izradila je i objavila 27. veljače 1919. godine Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme. Početkom travnja formirano je Ministarstvo agrarne reforme. Budući da zakon o agrarnoj reformi nije donesen, vlada je tijekom 1919. i 1920. godine objavila nekoliko uredbi, rješenja i uputa kojima je samo učvršćeno provizorno stanje. Naredbom vlade od 10. travnja 1919. godine određeno je da se veleposjednička zemlja izdaje u privremeni zakup, a izdavanje u vlasništvo uslijedit će kasnije. Ovakvom odlukom agrarni su interesenti pred sebe, umjesto veleposjednika, dobili državu. Ona im je davala zemlju u zakup, a takvo provizorno stanje likvidirano je tek nakon ukidanja parlamentarnog režima u zemlji 1929. godine.

U Kraljevinu SHS Međimurje je ušlo pod teretom velikih zemljišnih posjeda grofova Feštetića, Andrassyja, Batthyany – Strattmana, kneza Eszterhazyja i dr. Eleka Szaboa. Držali su:

Veleposjed katastarskih rali Čhv

Eugen Feštetić 16.597 254

Aleksandar Andrassy 412 834

Batthyani – Strattman 66 674

Pavao Eszterhazy 867 22

Dr. Elek Szabo 185 388

Prvi je potez Građanskog povjerenika dr. Ivana N. Novaka, nakon objave Prethodnih odredbi za pripremu agrarne reforme, bio stavljanje vlastelinstava pod državni nadzor kako bi se otvorio proces davanja zemlje u zakup. Za upravitelja Čakovečkog vlastelinstva grofa Eugena Feštetića postavljen je umirovljeni šumarski nadzornik Bogdan Svoboda iz Varaždina. Provedbu agrarne reforme u smislu naredbe Ministarstva agrarne reforme od 10. travnja 1919. godine dr. Novak je povjerio Ivi Volariću, gospodarskom izvjestitelju pri Građanskom povjereništvu u Čakovcu. Uz pomoć agrarnih odbora tijekom 1919. te do kolovoza 1920. godine podijeljeno je u jednogodišnji

zakup gotovo 5 tisuća katastarskih rali oranica i oko 3 tisuće rali livada za košnju iz dijela.

U kolovozu 1920. godine osnovan je u Varaždinu Agrarni ured za Županiju varaždinsku, a posebnom naredbom tadašnjeg ministra za agrarnu reformu dr. Hinka Krizmana osnovan je zasebni ured za Međimurje. Taj je ured, sa sjedištem u Čakovcu, 1. listopada 1920. godine preuzeo sav posao oko provedbe agrarne reforme u Međimurju. Kako je za točnu evidenciju bila potrebna tehnička izmjera cjelokupnog veleposjedničkog zemljišta, Ministarstvo za agrarnu reformu je posao povjerilo trojici mjerničkih vještaka. Kao komisija izmjeru su započeli u listopadu 1920. i završili je u travnju 1922. godine. Zadaća im je bila izmjeriti površinu svake katastarske čestice, i one već izdate u zakup, te da zemljišta koja su bila predviđena za raspodjelu ili zakup rasparceliziraju. Napokon, komisija je trebala izraditi nacrte u dva primjerka u kojima će ubilježiti katastarski broj svake čestice, njezinu površinu te ime, prezime i prebivalište zakupnika. Uz to, u dva primjerka i osobne iskaze zakupnika koji će služiti za ubiranje zakupnine. Visina same zakupnine za oranice iznosila je osmerostruki, a za livade i pašnjake deseterostruki čisti katastarski prihod.

Agrarni ured za Međimurje odmah po svom osnutku nastavio je daljnjom podjelom zemljišta na veleposjedu grofa Feštetića. Izdvajanje je, u duhu Uredbe od 3. rujna 1920. godine, provedeno uz četverogodišnji zakup. Do kraja lipnja 1921. godine predano je u zakup, samo na posjedu grofa Feštetića, gotovo 10 tisuća katastarskih rali. Do sredine 1923. godine na tom je veleposjedu u zakup izdano ukupno 8.720 rali oranica, 3.245 rali livada i 3.441 ral pašnjaka. Veleposjedniku je ostavljeno na raspolaganju 130 katastarskih rali kao zakonom određeni maksimum, te 1.060 katastarskih rali, oranica, livada i pašnjaka, kao supermaksimum u svrhu likvidacije vlastelinstva.

U Donjem Međimurju na prostoru između šume Muršćak, Letinskog mosta, Goričana i Kotoribe nalazio se veleposjed grofa Aleksandra Andrassyja. Sjedište veleposjeda, čiji je dio na međimurskoj strani Mure iznosio 412 rali i 834 čhv., bilo je u Letenyu u Mađarskoj. Zemljište toga veleposjeda bilo je u cijelosti privedeno svrsi agrarne reforme. Davano je u zakup agrarnim interesentima iz Goričana, Draškovca, Donjeg Vidovca i Kotoribe.

U tadašnjoj upravnoj općini Sveti Juraj u Trnju nalazio se veleposjed dr. Eleka Szaboa. Od 185 katastarskih rali u svrhu agrarne reforme izdvojeno je 112 rali, a ostatak je na korištenje ostavljen vlasniku.

Seljaci u Međimurju su dobili u zakup ukupno 16.875 katastarskih rali (po 1600 čhv.).

Od toga:

oranica 9.623 kat. rali i 1.035 čhv

livada 3.755 ” rali i 865 čhv

pašnjaka 3.496 ” rali i 281 čhv

U Čakovcu je 21. rujna 1923. godine sklopljen kupoprodajni ugovor između grofa Eugena Feštetića, veleposjednika iz Pribislavca i “Slavonije” d. d. iz Zagreba o prodaji Čakovečkog vlastelinstva. Grof Eugen Feštetić odlučio je još ranije prodati svoj veleposjed u Međimurju, ali je morao pričekati da se s njega skine državni sekvestar. Čakovečko vlastelinstvo stavljeno je pod sekvestar kada je 1919. godine vlada donijela Prethodne odredbe za provođenje agrarne reforme. U ugovoru stoji da grof Eugen Feštetić prodaje posjed od 27.000 katastarskih rali koji se nalazi u Međimurju, a djelomice i u Prekomurju za iznos od 45 milijuna dinara. “Slavonija” je konačno likvidirala posjed, a čakovečki Stari grad 1933. godine prodala Udruženju zanatlija za grad i kotar Čakovec.

Agrarnom reformom nakon I. svjetskog rata nestali su veleposjedi, a agrarni su interesenti došli u posjed 16.875 katastarskih jutara obradivih površina. I pored toga osnovna je značajka poljoprivrede bila sitni seljački posjed. Godišnji prihodi sa zemlje nisu mogli podmiriti troškove otplate, kamata i poreza. Seljak je bio ovisan o trgovačkom i bankarskom kapitalu. Osnovna poljoprivredna kultura bila je kukuruz koji je bio i glavna krušarica.

U upravnom smislu u Kraljevini SHS Međimurje je bilo u Mariborskoj oblasti. Uprava je organizirana u dva kotara: Preloški kotar (srez) i Čakovečki kotar (srez). Na prostoru današnje općine Donji Kraljevec bile su organizirane općine Donji Kraljevec, Hodošan i Sveti Juraj u Trnju.

Općinu Donji Kraljevec činila su mjesta Cirkovljan s 217 domova i 1443 stanovnika i Donji Kraljevec s 267 domova i 1780 stanovnika. Općinu Hodošan činila su mjesta Donji Hrašćan s 45 domova i 544 stanovnika i Hodošan s 187 domova i 1959 stanovnika. Općinu Sveti Juraj u Trnju činila su sela Sveti Juraj u Trnju s 37 domova i 298 stanovnika, Donji Pustakovec s 30 domova i 312 stanovnika, Čehovec s 77 domova i 904 stanovnika i Palinovec s 94 doma i 918 stanovnika.3

Današnja općina Donji Kraljevec 1925. godine

Općina Mjesto/selo Broj domova Broj stanovnika

Donji Kraljevec Cirkovljan 217 1443

Donji Kraljevec 267 1780 Hodošan Donji Hrašćan 45 544

Hodošan 187 1959

Sveti Juraj u Trnju Čehovec 77 904

Donji Pustakovec 30 312

Palinovec 94 918

Sveti Juraj u Trnju 37 298

Ukupno 8 954 8158

U jednom je domaćinstvu živjelo prosječno 8,55 stanovnika.

Stanje u 1931. godini:

Općina Naselja kuća Stanovnika Škola Ostalo

Donji Kraljevec 2 484 3223 1

Hodošan 2 232 2503 1

Sveti Juraj u Trnju 4 238 2432 1

U travanjskom ratu 1941. godine starojugoslavenska se vojska povukla preko Drave dignuvši u zrak most kod Varaždina. Oštećeni su i mostovi na Muri. U dvije kolone, u Međimurje je 7. travnja 1941. godine ušla njemačka okupacijska vojska. Jedna preko oštećenog mosta preko Mure kod Murskog Središća, kojeg su dan ranije u zrak digli starojugoslavenski inženjerci, a druga je dolazila iz pravca Ljutomera. Obje su njemačke kolone u Čakovec, predvođene međimurskim petokolonašima, ušle u ranim poslijepodnevnim satima..

Hrvatski nacionalisti na čelu s apotekarom Teodorom Košakom dočekali su spremi ulazak njemačke vojske u Međimurje. Desetak dana prije njemačkog napada na Jugoslaviju 12 mladića bilo je naoružano i smješteno u čakovečkoj gostionici Gredelj. Na tavanu su imali instaliranu radiostanicu. Kada su tijekom 6. travnja postrojbe starojugoslavenske vojske napustile Međimurje, ustaše su zaposjele čakovečku vojarnu. Oni su 7. travnja organizirali doček njemačke vojske i održavali red na skupu na kojemu je njemački zapovjednik proglasio Međimurje njemačkim okupacijskim područjem. Nijemce je pozdravio apotekar Teodor Košak.

Bio je to signal hrvatskim nacionalistima na čelu s Teodorom Košakom da uspostave vlast. Dan kasnije, 8. travnja, u Čakovcu je oformljen Ustaški stožer. Na njegovu čelu bio je čakovečki apotekar Teodor Košak, a članovi su bili Ivan Starčević, ravnatelj bolnice u Čakovcu, javni bilježnik dr. Ante Gligo, profesor Trgovačke akademije u Čakovcu Antun Matasović, predsjednik kotarskog suda u Čakovcu Blaž Tomas, te braća Valent i Josip Tuksar iz Gornjeg Kraljevca. Prvih dana hrvatske administracije mađaroni su surađivali s ustašama, ali se već nakon 10. travnja povlače. Međimurski su mađaroni u Budimpeštu poslali tri svoje delegacije, dvije iz Čakovca i jednu iz Preloga, kako bi uvjerili vladu i vojne krugove da mađarska vojska okupira Međimurje. Pregovori su bili uspješni, a 16. travnja mađarska je okupacijska vojska ušla u Međimurje i prekinula osmodnevnu hrvatsku administraciju u Međimurju, proglašenu 8. travnja.

Hortyjeva Mađarska odmah je u Međimurju uvela vojnu upravu koja je obavljala svu upravnu, sudsku i vojnu vlast. Vojnu je upravu, na čelu s pukovnikom Timarom Zsigmondom, javno proglasila 9. lipnja 1941. godine. Tada su zatvoreni svi javni uredi i u Međimurju dokinuto dvovlašće. Tijekom 1941. godine Mađari su zagospodarili cjelokupnim javnim, društvenim, gospodarskim i političkim životom. Hrvatsko činovništvo i inteligencija bilo je protjerano preko Drave, a uglavnom terorom domaći su domoljubi bili prisiljeni na šutnju. Mađari i mađaroni osnovali su u mnogim mjestima Međimurja ogranke mađarskih političkih stranaka, te utemeljili nekoliko udruga i društvenih organizacija. U postojećima organizacijama, kao što je na primjer bio Crveni križ, vatrogasci i niz sportskih klubova, preuzeli su upravu.

Vojna je uprava trajala do 28. kolovoza kada je uvedena civilna uprava, a 16. prosinca 1941. godine mađarski je parlament sankcionirao postojeće stanje. Kako članovi vojne uprave nisu poznavali prilike u Međimurju, oformljen je savjetodavni organ – Vijeće dvadesetorice – sastavljen uglavnom od čakovečkih mađarona. Vijeće dvadesetorice bio je savjetodavni organ za poslove koji spadaju u nadležnost civilne uprave, a izdavalo je i uvjerenja o lojalnosti stanovništva.

Međimurje u vrijeme mađarske okupacije 1941. – 1945.

Mađarske su vlasti odlukom svoga parlamenta 16. prosinca 1941. godine anektirale Međimurje, odnosno na dotada zaposjednuto područje službeno pod vojnom, a u stvari od kraja kolovoza pod civilnom upravom, protegle civilnu vlast. Time je izvršena teška povreda međunarodnog prava jer je na vojno zauzeto područje uvedena civilna vlast prije završetka rata i rezultata mirovne konferencije. Međimurje je ponovo ušlo u sastav mađarske županije Zala.

Nakon mađarske okupacije Međimurja u travnju 1941. godine Mađari su iz Međimurja protjerali većinu hrvatskog činovništva i inteligencije. Tada je pored ostalih Donji Kraljevec morao napusti dugogodišnji ravnajući učitelj Dragutin Kaniški.

Ministar unutrašnjih poslova je izdao naredbu o novoj organizaciji uprave (raspored kotara, općina i notarjušija) u takozvanim mađarskim “Južnim krajevima”. Radi se o kotarevima Donja Lendava, Čakovec, Lenti, Nagykanizsa i Prelog. Po toj naredbi na prostoru tih 5 kotara samo je Nagykanisza proglašena gradom. Uz Čakovec na prostoru tih pet kotara postojalo je još 12 velikih općina i 51 notarjušija (mala općina). U Međimurju u dva kotara Čakovec i Prelog bilo je 8 velikih općina i 21 općina.

  U sve međimurske velike općine i općine postavljeni su bilježnici. Bili su to:

Općina Hodošan – Hegedus Bela

Općina Donji Kraljevec – Szentirmai Laszlo

Općina Sveti Juraj u Trnju – dr.Aszonyi Laszlo (Medjimurska uprava vredjena) 4

Mađarske su vlasti formalnom odlukom svoga parlamenta 16. prosinca 1941. godine anektirale Međimurje, odnosno na do tada zaposjednuto područje pod vojnom upravom, protegnule civilnu vlast. Tijekom 1941. godine Mađari su zagospodarili cjelokupnim javnim, društvenim, gospodarskim i političkim životom. Uglavnom terorom domaći su domoljubi bili prisiljeni na šutnju. Mađari i mađaroni osnovali su u mnogim mjestima Međimurja ogranke mađarskih političkih stranaka, te utemeljili nekoliko udruga i društvenih organizacija. U postojećima organizacijama preuzeli su vodstvo.

U odnosu na stanovništvo njihovi su postupci bili dvojaki. Do sredine 1943. godine nastojali su različitim mjerama gospodarske politike, ali i ukupnog odnosa prema Međimurcima pridobiti stanovništvo i odvratiti ga od različitih oblika otpora. Kada je ta politika doživjela neuspjeh, naročito nakon sloma mađarske II. armije na Donu, na istočnom bojištu, započeli su surovi obračuni sa svima onima koji su im pružali otpor.

Međimurci su u partizane odlazili na Kalnik. Međutim, njihov otpor okupatoru nije se sastojao samo u odlasku u partizane. U Međimurju se, osobito na području današnje općine Donji Kraljevec, već u drugoj polovni 1943. godine razvio snažan sustav baza i terenskog političkog rada koji je omogućavao dolazak većih partizanskih postrojbi u Međimurje, njihov prihvat i siguran povratak na Kalnik nakon izvedenih akcija. Zbog malog prostora, rijeke Drave kao ozbiljne prirodne prepreke i državne granice, čuvanih željezničkih pruga, snažne okupatorske obavještajne mreže, gusto posijanih vojnih posada i žandarmerijskih postaja, nije se duže vremena mogla u Međimurju održati niti jedna veća partizanska postrojba. Akcije su gotovo svakodnevno obavljane na način da je partizanska postrojba pred večer krenula s Kalnika, prešla čuvanu prugu Ludbreg – Koprivnica, prešla Dravu, izvršila primjerice diverziju na pruzi Kotoriba – Čakovec i istim se putem do jutra vratila na Kalnik.

Brutalni postupci mađarskih i njemačkim okupacijskih snaga, osobito nakon listopada 1944. godine, posve su Međimurce priklonili NOP-u. Tome u prilog govori niz činjenica, a osobito brojnost Međimuraca u različitim partizanskim postrojbama, velike ljudske žrtve koje su podnijeli, te masovno priključenje NOV-i nakon oslobođenja Međimurja u travnju 1945. godine i definitivnog priključenja Hrvatskoj/Jugoslaviji.

Nijemci i Mađari u travnju 1945. godine nisu branili Čakovec. Obrambenu liniju su uspostavili na zapadnim granicama Međimurja.. U Čakovec su bez borbe 6. travnja 1945. godine najprije iz pravca Preloga umarširale bugarske trupe, potom ruske iz pravca Pribislavca, a odmah iza njih u Čakovec su ušle postrojbe Kalničkog partizanskog odreda Hrvatske. Zadnji otpor u Međimurju Nijemci i Mađari su pružili u višednevnoj bitci kod Štrigove. Njihov otpor slomljen je 12. travnja na Štrigovčaku, te su nakon poraza konačno izbačeni iz Međimurja.

Odmah nakon oslobođenja od mađarskih i njemačkih okupatora organizirana je nova vlast u dva privremena kotarska narodnooslobodilačka odbora, Čakovec i Prelog. Izbori za nove odbore provedeni su u rujnu 1945. godine. Mjesni narodni odbori, koji su osnovani u svim selima, utvrđuju se kao najniži organi vlasti koje neposredno bira narod. Već iste godine otvara se proces u kojem se smanjuje njihov broj, te nekoliko manjih naselja ima jedan mjesni odbor. Godine 1952. uslijedila je upravna reorganizacija. Počinju se formirati općinski narodni odbori. Pored toga osnivaju se i mjesni odbori.

Godine 1955. donesen je Opći zakon o narodnim odborima. Tim su zakonom mjesni odbori definirani kao društveni organi koji nemaju karakter vlasti. Oni su ustvari pomoćna tijela općinskih narodnih odbora. Brinu o uređenju sela, popravcima i održavanju javnih zgrada, ulica, zelenih površina, nasada, elektrifikaciji i drugim potrebama mjesta. Iste godine Međimurje je postalo jedan kotar, Kotar Čakovec. Organizirano je sedam je upravnih općina, a bilo je točno 100 katastarskih općina.

Općine u Međimurju 1955. godine

OPĆINA Pov.u km2 naselja domaćinstva stanov. ukup. muških ženskih pismeno gust. na km2

Čakovec 263,11 64 10.526 43.584 21.243 22.341 32.144 166

Dekanovec 78.52 13 2.344 11.343 5.494 5.849 8.315 144

D. Kraljevec 69,96 14 2.573 12.009 5.834 6.175 9.153 172

Kotoriba 80,05 7 3.069 12.756 6.097 6.659 9.616 159

M. Središće 112,28 41 3.645 16.837 8.173 8.664 12.239 150

Prelog 49,30 5 1.769 7.540 3.726 3.814 5.765 153

Štrigova 70,18 56 1.913 8.482 4.100 4.382 6.412 120

Nakon svojega osnivanja Općina Donji Kraljevec je ozbiljno pristupila rješavanju problema. Prvo je izabrano rukovodstvo, savjeti i komisije, a potom se pristupilo rješavanju najaktualnijih pitanja. Među prvim bilo je prikupljanje poreza kako bi se na taj način osigurala materijalna sredstva za daljnji rad. Iz oblasti gospodarstva, prosvjete i zdravstva pristupilo se rješavanju najhitnijih zadataka. U prosvjeti su prvo riješena personalna pitanja, sređene škole i opskrbljene ogrjevom. Udruženje učitelja i nastavnika izabralo je svoje rukovodstvo, a oformljen je i Savez kulturno-prosvjetnih društava, te Društvo “Naša djeca”. Organizirana je smotra vatrogasnih i lovačkih društava općine. Hitno su popravljeni mostovi u Donjem Kraljevcu i Goričanu.5

Na području općine Donji Kraljevec 1959. godine djelovalo je 6 poljoprivrednih zadruga, a u Goričanu i Hodošanu i pogon Poljoprivrednog dobra Čakovec. Zadružni sektor imao je preko 500 jutara obradive zemlje koja se svakim danom povećava jer su se izoravali pašnjaci i neplodna zemlja. Godine 1958. zadruge su izorale 120 jutara pašnjaka. Donji Kraljevec je 1959. godine bila općina s najviše sezonaca u Međimurju. Ljudi su masovno odlazili na sezonski rad u Sloveniju i Baranju. Nedostatak stanova, osobito za prosvjetne radnike bio je osobito izražen u Donjem Kraljevcu, Hodošanu i Goričanu. Društveni život je bio najrazvijeniji u Donjem Kraljevcu, Goričanu i donekle u Draškovcu i Palinovcu. Drugdje je slab. Filmovi su se stalno prikazivali u Donjem Kraljevcu. Kazališne predstave su najčešće bile organizirane u Goričanu i Palinovcu. Odlično je radila knjižnica u Donjem Kraljevcu. Dobro su bili organizirani i nogometni klubovi u Donjem Kraljevcu i Goričanu. Nogometna i odbojkaška natjecanja odvijala su se u Donjem Kraljevcu, Goričanu i Draškovcu.6

Prema službenom popisu stanovništva 1961. godine općinu Donji Kraljevec činila su sela Čukovec, Donji Hrašćan, Donji Kraljevec, Donji Pustakovec, Draškovec, Goričan, Hemuševec, Hodošan, Palinovec i Sveti Juraj u Trnju. Općina je imala 11.027 stanovnika u 2.677 domaćinstava, U jednom domaćinstvu prosječno je živjelo 4,12 stanovnika.

Već 15. listopada 1962. godine Međimurje je postalo jedna općina – Općina Čakovec. Naime, 1962. godine započela je u tadašnjoj SR Hrvatskoj reorganizacija teritorijalno – administrativne podjele njezinoga teritorija, a usporedo s njom i reorganizacija vlasti. U Međimurju je trebalo postojećih 7 općina transformirati u jednu, dvije ili četiri općine: Čakovec, Donji Kraljevec i Mursko Središće, te Kotoriba ili Domašinec. Preloga nije bilo u kombinaciji za sjedište općine, iako je Prelog stoljećima bio centralno naselje (trgovište) donjeg Međimurja, te kotarsko mjesto od 19. do polovice 20. stoljeća. Kada su započeli izračuni o ekonomskoj opravdanosti, prijedlog se smanjio na dvije općine: Čakovec te Donji Kraljevec ili Prelog. Lokalne vlasti Kotoribe, Goričana, Hodošana i drugih mjesta donjeg Međimurja odbile su mogućnost da Prelog bude sjedište općine. Vidjevši raspoloženje, rukovodstvo Preloga samo je predložilo da se u Međimurju organizira samo jedna općina. Tako je Međimurje postalo jedna upravno – administrativna cjelina – Općina Čakovec, treća po veličini općina u Hrvatskoj.

Pripajanjem poljoprivrednih zadruga iz Hodošana, Goričana, Draškovca i Palinovca Poljoprivrednoj zadruzi Donji Kraljevec 1963. godine stvoren je snažni zadružni kolektiv. Nova zadruga imala je 500 jutara obradivih površina. Obrađivala ih je suvremenim agrotehničkim sredstvima. Uz činjenicu što je to bio tradicionalno stočarski kraj, veliki su uspjesi postignuti u kontrahiranju svinja.7

Uoči privredne reforme 1965. godine Međimurje je u društvenom sektoru privrede i u neprivrednim djelatnostima imalo samo 12.840 zaposlenih. Bio je zaposlen svaki osmi stanovnik, dok je na razini tadašnje SR Hrvatske bio zaposlen svaki četvrti stanovnik. Zbog toga veliki je broj ljudi iz Međimurja bio zaposlen u drugim krajevima Jugoslavije, a započeo je i proces odlaska na rad u inozemstvo. Dohodak po stanovniku u Međimurju je 1964. godine iznosio 1635 dinara, što je bilo ispod 50 % republičkog prosjeka. U tijeku reforme uslijedile su pozitivne promjene jer je razvoj realno planiran na komparativnim prednostima Međimurja, u prvom redu na brojnoj radnom snazi i prirodnim resursima. Kao osnovni pravci razvoja utvrđuju se poljoprivreda i prehrambena industrija, tekstilna industrija, građevinarstvo i industrija građevnih materijala. Bruto proizvod u odnosu na 1964. godinu u 1968. je porastao za 73 posto, u industriji 46, a u poljoprivredi čak 105 %.

Posebno je mnogo do kraja 1968. godine učinjeno na modernizaciji odnosno asfaltiranju cesta. Sve je počelo 12. studenoga 1965. godine kada je svečano predana prometu asfaltirana cesta Čakovec – Letinski most. U to je vrijeme na čitavom putu od Baltičkog do Jadranskog mora, toj u gospodarskom i turističkom smislu izrazito važnoj prometnici, jedino dionica ceste između Čakovca i Letinskog mosta nije bila asfaltirana.

Tih 23,5 kilometara bilo je usko grlo i “crna točka” u međunarodnim okvirima. Nova asfaltna cesta imala je i ogroman značaj za sela kojima je prolazila. Zato nije ni čudno što je upravo ona bila povodom mnogim lokalnim inicijativama koje su tada popularno nazvane “međimurska asfaltna groznica”. Gotovo sve međimurske ceste tada su asfaltirane.

Podaci iz 1971. godine govore da je u Međimurju ukupno 25 mjesnih ureda i 20 poštanskih ureda. U Donjem Kraljevcu su se nalazili i mjesni i poštanski ured.

U Općini Čakovec snažno se razvila institucija lokalne samouprave. Pojavu i razvoj mjesne zajednice kao nove, najniže institucije u društveno-političkom sustavu pratio je proces decentralizacije državne vlasti, te uvođenja samoupravnog sustava. Osamdesetih godina 20. stoljeća u Općini Čakovec djelovale su 92 mjesne zajednice. Na prostoru današnje općine Donji Kraljevec sva su mjesta, osim Donjeg Pustakovca imala svoju mjesnu zajednicu. Tek 1990. godine svoju mjesnu zajednicu osnovali su stanovnici Donjeg Pustakovca odvojivši se od Mjesne zajednice Sveti Juraj u Trnju. U mjesnim zajednicama se za potrebe lokalne sredine razvio institut samodoprinosa. Samodoprinos je bio i oblik utjecaja građana na razvoj sredine u kojoj su živjeli jer su vlastitim sredstvima usmjeravali taj razvoj. Gotovo svi komunalni objekti, objekti infrastrukture, školske zgrade, dječji vrtići, zdravstveni objekti i niz drugih sadržaja u svim međimurskim mjestima izgrađeni su samodoprinosom građana.

Međimurje je status županije dobilo novim teritorijalnim uređenjem 30. prosinca 1992. godine donošenjem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Time je prestao vrijediti Zakon o područjima općina u Republici Hrvatskoj koji je ustrojio Međimurje kao Općinu Čakovec i nastala je Županija međimurska kao jedinica lokalne uprave i samouprave. Tijekom 1993. godine utemeljeno je niz općina u Županiji međimurskoj. Među njima i Općina Donji Kraljevec. Općinu Donji Kraljevec čine mjesta Donji Kraljevec, Donji Hrašćan, Donji Pustakovec, Hodošan, Palinovec i Sveti Juraj u Trnju. Teritorij općine pokrivaju dvije rimokatoličke župe: Župa sv. Roka Draškovec i župa svetog Jurja u Svetom Jurju u Trnju.

Svaka općina ima općinsko vijeće kao predstavničko tijelo građana koje donosi akte u okviru prava i dužnosti općine kao lokalne samoupravne jedinice u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi i statutom općine. Vijeće ima svoga predsjednika. Veće općine formiraju poglavarstva na čelu s načelnikom. Načelnik zastupa općinu i nositelj je izvršne vlasti. Obavlja izvršne poslove lokalne samouprave i poslove državne uprave koji su povjereni općini.. U Županiji međimurskoj postoje 102 mjesna odbora kao oblika neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o lokalnim poslovima koji izravno i svakodnevno utječu na život građana. Osnivaju se za jedno ili više manjih naselja, a postupak osnivanja, djelokrug i ovlast uređuju se statutom općine. Organi mjesnog odbora su vijeće mjesnog odbora i predsjednik vijeća mjesnog odbora kojeg bira vijeće na razdoblje od četiri godine.