Rad na projektu „Snažno zaželi i ostvari-IV“ SF.3.4.11.01.0213 kojeg provodi Općina Donji Kraljevec za 12 zaposlenih žena, pružateljica usluge potpore i podrške sumještanima starijima od 65 godina, više je od posla. Nesebična pomoć, utjeha, povezanost i povjerenje postali su korisnicima projekta nezaobilazna svakodnevica.

Tijekom dosadašnjih 12 mjeseci realizacije projekta, uslugu su koristila 102 korisnika, koji su svaki mjesec osim pružene pomoći, primili i paket kućanskih i osnovnih higijenskih potrepština. Projekt je u potpunosti sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda +, ukupne vrijednosti 594.000 eura.

U nastavku donosimo priču s terena pružateljice Danijela Smolek-Lengelić i korisnice Marije Belovari.

PRIČA 1 : MARIJA BELOVARI, Donji Kraljevec 

Jedna od najstarijih korisnica projekta je Marija Belovari iz Donjeg kraljevca koju redovito obilazi pružateljica Danijela Smolek-Lengelić, kojoj je ovo već četvrta godina zajedničke suradnje.        Rođena je davne 1929.g. te će u jesen napuniti lijepih i zdravih 96 godina. Rijetka je to bakica, korisnica projekta koja je zapravo od svih mojih korisnika koje obilazim i pomažem – najzdravija i najoptimističnija. Skoro pa nikad bolesna, pije tek dvije tablete dnevno, za bolove ništa, iako veli da je godinama bole noge i kralješnica. No to nije prepreka da se kreće, da radi u vrtu i po dvorištu. Ima najljepši “vrčok” ispred kuće, a još uvijek obavlja osnovne poslove po dvorištu i kući. Često je zateknem s motikom u njenom malom vrtu.

„Danijela moja, leki su ti najveće zlo na svetu, već ideš doktoru – već leki moraš piti, zoto jo nem ak je ne sila“, veli mi teta Marija koja je ustrajno odbijala i odbila cijepljenje protiv Covida unatoč nagovaraju ljudi iz njene okoline. Za svog života nikad nije bila teže bolesna, niti imala operaciju, a niti pak boravila u bolnici.

Teta Marija proživjela je teška životna razdoblja, mnogo neimaštine, bijede, pogotovo prije

2.svjetskog rata te nakon njega, kada je s drugim žiteljima Međimurja (i žene i muškarci) morala ići na “udarnički” diljem bivše države u njezinu obnovu. Također u ne baš lijepom sjećanju ostala joj je, kako veli, robovlasnička Baranja gdje je radila na velikim poljoprivrednim posjedima. S motikom u rukama od jutra do mraka po žarkom suncu, uz vrlo bijedne obroke (šnita kruha i čaj od bazge) , a još bijedniji novčić na kraju dana. Mnogo ljepša sjećanja vežu ju uz Sloveniju i poslove na uzgoju i branju hmelja gdje se radnik solidno tretirao za ono doba, te naravno njene pozitivne radne priče i sjećanja s pokojnim suprugom u Austriji. Udovica je već gotovo 20 godina, djece nema, te je mnogo puta usamljena. Zato se posebno raduje kad je vodim u centar mjesta, „med ljudi“- kako to ona veli. Voli popiti kavicu u našoj mjesnoj slastičarni, obići trgovinu sa mnom, uvijek zaviri i u cvjećarnicu, a obavezno je vodim na groblje. Ne obiđe moja teta Marija samo grobove svoje obitelji, nego voli prošetati cijelim grobljem te se prisjetiti lica kojih već dugo nema, a koji su bili njenih godina. Mnogo je tu sjećanja, priča, anegdota, ali i suza u oku.

Teta Marija rado svakog primi u kuću i lijepo ugosti. Na stolu mora biti naranči, keksa, kave. Njezine su priče, događaji i mjesta iz davnih dana uvijek zanimljivi. Sjećanja sežu u dane kada je našim krajem kročila i mađarska i njemačka i talijanska čizma, u dane kad su sadašnjim dijelom D.Kraljevca i poljem “Zdenci” ribe plivale i kad su zime bile zime s visokim i dugim snjegovima i nažalost bosim nogama, kad je proljeće bilo proljeće, a ne kao danas – klimatski kaos. Za ljude koje je sretala i sreće tijekom svog dugog života veli: “Ftica se pozna po perju, a čovek po govoreju”

Uvijek s veseljem dolazim u dom drage mi Marije Belovari da joj pomognem i oživim duge staračke dane. Na svakom mojem odlasku i pozdravu “vidimo se u petak, ili vidimo se u ponedjeljak”, baka Marija s veseljem odgovara: Dej Bog ka bumo živi, pak se vidimo”.

Danijela Smolek-Lengelić